Plast igala | Dinko Telećan

IV

šećem od iluzije do iluzije.
premještam se gotovo na silu. zije-
va neuvjerljivo zatrpani ponor.
čudno je i pomišljati na uspon. or-
dinate i apscise podjednako su
neumjesne. izostavljive. a kosu-
rina raste gdje ju ne zalijeva
nitko, gdje nijednoj sujeti nije va-
žna, kao ni sipka ljubav koja niče
gdje je nisi sijao. tihi slani če-
tinari su ti slijeva, zdesna zami-
šljeno more, na njemu leuti sami
kao ti koji se nećeš predati vi-
ru, okončati u toj sigurnoj štivi.
i vrh jarbola pred tobom tek puzi, jer
sveđer šećeš od iluzije do iluzije,
noću pod zvijezdama morskim crtaš man-
dale od pijeska i brišeš ih kad zaiskri dan.
ponor je smiješna, šuplja točka što sta-
ne u nabor nasmijanog dlana: dosta.