Plast igala | Dinko Telećan

PROSVJED JEZIKA

 

moj je jezik nepovratno preveden
režem ga a on prkosno raste
on se odupire mojoj štednji
i baca se u prozirnu opsesiju

kada je studeno i vedro
vodim svoj jezik na pojilišta
dajem mu da spere sa sebe
sline s nijemih usana

čist kao smokvin list u zoru
on se otrgne užetu moga mira
i požuri da s našeg krova
razgóvori istu staru istinu:

kad si ne bismo lomili kosti
skokom sa nebnog stropa
prijetnjom novoga nervnog sloma
i u bezdan se strovaljivali učestalo

kada bi u cvatu svog protesta
ti mogla prestati s ratom
što krati nam već porozne sate
tada bi nas dušo moja sasvim nestalo