Noćni ekspres | Milan Zagorac
BAJKA O OHOLOJ PRINCEZI
Bila jednom jedna ohola princeza. Bila je mlada, lijepa i što je najbolje od svega, pametna. Čitala je Heideggera i voljela smartphone i svoj Ipad i putovala je avionima po svijetu. Puno mladih prinčeva je voljelo oholu princezu, ali ona nije željela dati svoju ljubav nikome jer nitko nije bio sve što je ona tražila: da bude lijep, mlad, pametan i da je nasmijava čak i kad je tužna. Prinčevi su bili ili jedno ili drugo ili treće ili četvrto, ali nijedan nije bio sve odjednom. Osim toga, oni za koje je ona vjerovala da su po njezinoj mjeri bili su već oženjeni, mahom glupljim princezama od nje, a poneki čak i značajno ružnijim, da ne kažemo pravim babetinama. Svakome od njih, po odbijanju, princeza je dala nevidljivu iskru zaslijepljenosti njome, tako da su prinčevi odlazili dvostruko nesretni: odbijeni i zauvijek zaljubljeni.
Pa iako je ohola princeza imala štošta, imala je kabrio, kupovala je odjeću u Max Mari i mirisala je na najdivnije francuske parfeme, uvijek je bila centar događaja i svi su se jatili oko nje, ona je ipak osjećala da nije našla svoga princa i da joj ni jedan ne pristaje. Nije tražila seks nego ljubav, ali nije znala kako kada su svi bili bezveze. Zaigralo bi njoj srce na puno njih, čak i na trojicu u jednome danu, ali razum bi joj uvijek našao ama baš svakome neku manu.
I tako je ohola princeza bila mlada, lijepa, pametna i nesretna.
Jednom je pošla na neki svoj fensi izlet i lutajući važnim europskim gradom u muzeju je naletjela na vilu suđenicu. Bila je to neka stara, opaka baba, ali jako mudra i, začudo, otvorena srca prema našoj oholoj princezi. Kako su obje govorile po četiri-pet jezika i bile školovane na najboljim koledžima, brzo su našle zajedničke teme pa su stale ispred Apolona i Dafne… Tada joj se princeza požalila da nikada neće naići na svoga princa. Na to joj je vila rekla da će joj ona pomoći da zauvijek ostane mlada i lijepa i da će jednoga dana naletjeti njezin princ… Jednostavno mora.
Ohola princeza nije znala da je to istovremeno i kazna.
Kad je došla kući, princeza je zaspala i probudila se kao kameni kip: lijepa, zauvijek mlada, sa svojim mislima, i tako za stotine i stotine godina.
Koliko li se pokajala princeza kada su oko njezinog kipa trčkarale druge mlade princeze, vesele, neobuzdane, sretne, pune leptirića u trbuhu, i koliko je generacija tih mladih lijepih princeza samo otišlo uz svoje prinčeve koji su bili i ovakvi i onakvi, a naša je kamena princeza plakala i plakala, ali to nitko, ama baš nitko nije ni znao ni vidio. Ostao joj je Sartre i ponešto Camusa, pa čak i Deleuzea s kojima je plakala nad svojom strašnom sudbom.
Tada je, jednog dana, pod njezin kip došao princ-pjesnik. Nije, doduše, bio pjesnik po zanimanju, bio je neki kirurg, ali je volio pjesnike i mudrost pjesništva; i jednostavno je zaplakao pored njezinog kipa želeći je tek poljubiti, jer se kipove uglavnom ne ljubi, zar ne? Ona je tada odjednom osjetila silnu čaroliju, osjetila je kako bi dala sto ovih mramornih života i sto Heideggera i Jaspersa i tri diplome s uglednog koledža i svu svoju popularnost, postala bi i stara i ružna i krezuba, čak i glupa i da svi znaju da ima problema s probavom, ma sve bi dala samo da bude s ovim čovjekom… Kako je čarolija počela, tako je i završila. Odjednom je ustala sa svojega postamenta.
Od tada do dana današnjeg ona i princ žive sretno, imaju puno djece i unuka i praunuka. I da, i dalje je zanimaju i Heidegger i Jaspers i govori četiri-pet jezika, ali joj se to sada čini manje važno jer je ipak naučila, teško i na svojoj koži, naravno, da oholost nije nikakva vrlina.
