Noćni ekspres | Milan Zagorac
KARMINE ZA GOSPOĐU Š.
Gospođu Š. sam upoznao na neki neobičan način. Naime, punica joj je prodala grobnicu, neku dvostruku nišu na Trsatu, pa je kupoprodajna veza, umjesto da mine tijekom nekoliko dana dok se napravi prijepis i ostale formalnosti, nastavila kao prijateljska sljedećih desetak godina. Klasično, stariji bračni par, gospođa Š. i njezin suprug, izbjegli iz Bosne tijekom devedesetih, bez neke bliže rodbine, osim njezine sestre u Njemačkoj i njegovog brata u Kolumbiji. Da se odmah razumijemo, punica nije željela preuzeti na sebe onu brigu za „staru tetu koja nema nikoga, a poslije nam ostavi stan“. Za tu vrstu odnosa nitko nije bio spreman, već je to prije bila neka čudna prijateljska veza koja se sastojala od neobaveznih, povremenih nedjeljnih ručkova, povremenih šetnji po gradu, povremenog odvoženja liječniku, povremenog druženja s ostarjelom Š. i njezinim mužem. Dosta je bilo tih „povremeno“ i „neobavezno“ (što mi, iskreno priznajem, kao glavnom vozaču nije smetalo), a gospođa Š. je to uvijek vraćala doista dobrim baklavama (ali pred kraj su joj uvijek „jufke bile slabe“ i uvijek je bila kriva „ona mala što prodaje jufke na pijacu“). Kako je vrijeme odmicalo, to je „povremeno“ postalo skoro svakodnevno, a kad joj je umro muž, pokoj mu duši, postalo je još i češće jer je gospođa Š., žena bivšeg direktora iz bivšeg sistema, zaista zadržala ono držanje supruge direktora iz bivšeg sistema, a to je malo svisoka, s jednom gotovo napadnom nadmenošću koju joj, istini za volju, nismo previše zamjerali, valjda zato što je sve to bilo tek „povremeno“. Ipak je bila stara, bolesna i osamljena, u stranom gradu, u drugoj sredini, daleko od ljudi na koje je možda navikla i tako dalje, filozofirali smo i pokušavali naći opravdanje.
Da, bolesna, jer bolest se nekako dotakla i gospođe Š. za koju se činilo da bolesti nikada neće ni vidjeti, i to toliko da su je liječnici tog posljednjeg ljeta jednostavno otvorili i zatvorili; odnosno, ispalo je da nisu imali što spašavati, sve je bilo zahvaćeno bolešću, a napredovanje je sprječavala jedino starost, tako smo mislili. Tada je, ubrzo, gospođa Š. završila u hospiciju. Zna se kakvo je to mjesto, ali za živo čudo, čak i tamo dobijete komadić lijepe boje, komadić ukusnog obroka i komadić osmijeha. Ipak, gospođa Š. je sve to dosta loše podnosila, bila je prilično čangrizava, išli su joj na živce i drugi pacijenti (budimo realni, ona je u odnosu na mnoge izgledala najbolje), sestre i hrana i manje-više sve što joj je moglo ići na živce. Kao da je u tom domu, tih nekoliko posljednjih mjeseci, ponovo postala ona ista, stara gospođa Š. koja opet naređuje, zahtijeva, traži i izvolijeva, opet ona stara čangrizava direktorovica kojoj možda jest odzvonilo, ali se nije tako činilo nakon kratkih susreta nekoliko puta tjedno. Punica je mjesecima vodila brigu o tom hospiciju, plaćanju računa, javlja nju rodbini i sličnim stvarima koje idu u red valjda „prijateljskog povremenog druženja“. Voljela me vidjeti, znao sam to, iako ni sam ne znam zašto. Nismo mi imali neke zajedničke teme, pa ipak nisam se neodazivao na pozive kada me osobno htjela pozdraviti. U krajnjoj liniji, valjda je i to dio nekog, možda neobičnog, prijateljstva.
Ipak, dođe smrt po svoje i dođu i ti posljednji dani. Oporuka je već odavno bila napisana, sve je već bilo pismeno riješeno, punica je, igrom slučaja, a da toga nije bila ni svjesna, postala „izvršni organ“ posljednje raspodjele, istini za volju, uz jednu simboličnu naknadu, a koja je, kako se kasnije pokazalo, ovisila o glavnim nasljednicima, te uz obavezu organizacije posljednjih dana i samoga sprovoda. Opet smo se vratili na početak i na onu istu grobnicu koju joj je prije toliko godina prodala.
Sjetio sam se ovoga događaja jer je to bio samo jedan u nizu mojih ogleda o smrti, pa sam tako, opet nekom neobičnom igrom slučaja, dospio u sobu u koju je gospođa Š. bila smještena za svojih posljednjih dana na ovome svijetu. Ispalo je posljednjih sati. Ta soba je bila na dnu zgrade, na rubu, malo dalje od očiju ostalih sustanara, ovdje više nije bilo ni veselih boja, ni televizora, ni bilo čega što bi podsjećalo na život i ljepotu, nego samo spartanska oprema u obliku drvenih stolica za goste oko umirućeg, sivih zidova i kreveta okićenih tek raznim medicinskim cjevčicama, bocama i iglama. Mora da je smrt jako spartanska i jako ozbiljna pojava.
Dovezao sam punicu i dopratio je u sobu. Znao sam da treba biti uz umirućeg jer sam to negdje čitao ili čuo. Gospođa Š. je bila jedva živa, uglavnom nepokretna, tek s pogledom koji je valjda pitao „dokle“, ali sam ga ja nekako protumačio kao „spasi me“. Ne znam što je mislila. Ruke su bile neobično tople, izvalio sam neku možda neprimjerenu šalu, ali sam vidio da se nasmijala. Usta su bila otvorena na O, kao da pokušavaju još doći do zraka ili vode, ne znam, punica joj je na slamku davala vodu, ona više nije pila, zatim joj je davala na vatu. To je onaj neobičan osjećaj kada vam je posve jasno da je to kraj. Zanimljiva je slučajnost i to da sam od njezinog pokojnog supruga uspio uhvatiti isti taj posljednji pogled, ali tada, valjda je riječ o iskustvu, ne znam, nisam uspio shvatiti da je to taj posljednji pogled.
Ovaj put sam znao o čemu je riječ. I tada me prekinula neka tuga i osjećaj neke duboke, neartikulirane žalosti, osjećaja za drugog čovjeka koji valjda steknete naknadno, kada ste spremni na to. Ne, nije to bila žalost zbog prekida nekog mojeg neobično važnog prijateljstva ili smrti bliskog člana obitelji, nego tuga zbog toga što je smrt jednostavno tužna i strana, neobjašnjiva, neizreciva i duboka, iskustvo koje vas, htjeli vi to ili ne, mijenja. Tužna je pomisao na taj prelazak i upravo zbog svega što sam ranije naveo, nije lako ni nama koji smo za sada ostali ni onima koji odlaze. Osjećao sam njezinu nelagodu, ne bih rekao sram, kao i njezin strah od iščekivanja, a mi smo tu bili kako bismo joj ga odagnali i pomogli da lakše prođe „carinske formalnosti“ onoga svijeta (kako to izgleda blesavo, ali, iskreno, zar nije tako, zar za suprotno ne kažemo da je netko umro sam „kao pas“?).
Punica i ja smo se pogledali, naš je pogled bio jasan, ovdje je riječ o minutama, čak ne ni o satima.
Sestra je na izlasku nehajno dobacila „može ona još tako jako dugo, danima“, valjda je proces umiranja toliko banaliziran svakodnevnim radom s umirućima da se može upravo tako prema njemu i odnositi. Punica i ja smo se opet pogledali, znali smo da je to danas, možda već sada.
Dok smo došli kući, a to može biti desetak-petnaest minuta, javili su da je umrla.
Sutra je trebalo organizirati sve one tehničke stvari, javiti rodbini, naći odjeću za ukop. Dok smo po njezinom stanu, po dokumentima, sumanuto tražili opet onaj idiotski vlasnički list od grobnice jer ga, naime, trebate imati za organizaciju sprovoda, naletio sam na neku pepeljaricu, a u njoj šest kovanica starih njemačkih maraka: jedna od pet, jedna od dvije i četiri od jedne marke, nikakve posebne vrijednosti, sve kovanice iz osamdesetih i devedesetih. Uzeo sam ih bez razmišljanja i grižnje savjesti da sam nešto ukrao; naime, gospođa Š. mi je već ranije davala neke markice i novčiće koje je njezin suprug sakupljao, nikakve posebne vrijednosti, ali meni na neki način ipak drage. Dakle, nisam osjećao nimalo srama ni nelagode zbog toga što sam učinio; naime, uzeo nešto što mi ne pripada, za čime, doduše, neće nitko ni žaliti ni pitati, ali što po prirodi i poretku stvari nije moje. Naravno, o tome nisam nikada ni na trenutak pomislio. Do sada. To je zacijelo bila plaća za prijevoz do granice. Tko bi ga znao.
