Noćni ekspres | Milan Zagorac

PREKO OCEANA

 

Franka se penje na natkabinu barke, nono Marjan ima lijepu sedammetarsku plastičnu brodicu, ponos svoje flote, kaže – fijaker.

Djeca brode s odraslima preko cijeloga zaljeva, na drugu stranu, za to trebaju sati, dizel motor lupa u dosađujućem ritmu, a valovi mrtvoga mora su ogromni, kao planine, čini se kao da čamac potone na samo dno pa se onda penje, djeca gube osjećaj što je nebo, a što je more, čas je nebo duboko plavo, čas je more visoko modro…

Danijel se pridružuje Franki, stoje zajedno gore, oslonjeni na okvire vjetrobrana, oni idu preko mora-oceana, koji je okružen planinama, koje promatraju djecu, a djeca ih gledaju poput obrisa dalekih kontinenata. Djeca prelaze oceane tako svakom mogućom prigodom, ide li se do susjednog školja ili do ove obale na drugoj strani zaljeva. Ovaj svijet je svepovezan, i djeca to osjete.

Dupini, lastavice, galebovi, sve su to pokazatelji da je drugo kopno blizu, da je druga obala skoro nadohvat. Franki i Danijelu se na natkabini zaljev preobražava u golemo more s divovskim valovima i oceanskim nemanima ispod, čudovištima, a oni su na velikom jedrenjaku, čvrstom, sigurnom, koji gazi na drugu stranu, koji vode svojom voljom, upravljaju tim brodom vodeći ga ispravnim smjerom. Ne zamaraju se kako radi motor ni pregrijava li se, ne kormilare, to je za odrasle, poprskana su morskim sprejom i smiju se na valovima, vole njihanje mora, ne boje se, za njih je ovo obična, a opet neobična, prava avantura.

Idu k barbi Vjeku, nonotovom bratu, on s tetom Vinkom živi u svojoj kući u dubokoj uvali na drugoj strani zaljeva, u koju se ne može nikako doći osim barkom, a čim se u nju dođe, mora se proslijediti malom rijekom do njihove kuće koja je nekada bila na obali, a sada je na kopnu. To je mjesto koje ima bivšu obalu jer je rijeka nanijela mulj i zatrpala more; tako je kuća na moru postala kuća na kopnu.

Cijelo je njihovo mjesto neobično, bez ljudi, s malo ljudi, gotovo nitko ovdje ne živi, samo ruševine i prekrasni grbovi nad dovratcima bivših velikih palača, poneka kokoš i poneki mještanin koji sumnjičavo gleda.

Barba Vjeko je kapitan od long korsa, on je prešao cijeli svijet, on je sto puta bio na relaciji preko Nort Atlantika i na Great Lakes, on je bio u Biskaju i na rtu Finistera toliko puta da zna svaku neveru, on je toliko puta prošao Torresovim tjesnacem i Hormuzom da ga zna svaki patrolni čamac, on je bio ispod Rta Horn ili Rta Dobre nade da skoro pitaju za njega kad će opet na partencu, on ima toliko priča da mu nije ravan ni nono Marjan. Nono Marjan je samo lokalni kapetan, ne kapitan od long korsa, to je nešto drugo, to je nešto veliko; nono je poznavao Svetac, Palagružu, možda Tremite i Sv. Ivana na pučini, nono je bio u Trstu, Veneciji, Ankoni i na Monte Garganu, ali ne pozna ove velike stvari, ove Bab el Mandebe, ove daleke gradove kao što su Baku ili Arhangelsk ili Vladovostok; za Franku i Danijela je sve to isto i jednako daleko, odnosno blizu.

Teta Vinka im je odmah ponosno pokazala kako je barba Vjeko uredio kuću, kako je popravio kamin, kako je uredio grb iznad vrata, kako je napravio – kondot, još nema vrata, ali je zavjesom odvojen od stubišta ispod kojega se nalazi pa se može „kenjat u kući“, kako kaže barba Vjeko.

Barba Vjeko je na tim partencama, koje traju i danas jer on još uvijek plovi, radio makete jedrenjaka, strpljivo, valjda dok su vani hučale nevere u Biskaju i dok je ostao u Murmansku zaleđen ili dok su mu ledolomci krčili put od Thunderbaya do Montreala; valjda je tada barba Vjeko bio strpljiv u svojem velikom apartmanu na brodu, Danijel je jednom čak i bio kod njega, liftom se išlo do 10., 11., tko zna koje palube gdje mu je bio komandni most, tamo je barba Vjeko bdio nad brodom, nad štivama, nikad mu se ništa nije dogodilo, iako je u Jemenu bio zarobljen mjesecima i iako je morao napustiti brod zbog zaleđivanja negdje iznad polarnog kruga, možda u Bijelom moru, možda negdje još i dalje, možda i na Sjevernom polu. To je djeci bio nezamisliv svijet koji su ona svodila na ovaj svoj koji vide, osjećaju i razumiju; školj je bio taj daleki prekooceanski kontinent, a ova je plovidba do barba Vjeke bila kao put oko svijeta.

Vani se mrači, večera je prošla, ovdje ima bezbroj komaraca za razliku od njihove uvale, ovdje je sve puno te gamadi koja grize po cijele noći; teta Vinka ima sprejeve i odjeću za takve prilike, barba Vjeko nosi šešir kao engleski kolonijalist, podsmjehuje se bratu, nonotu Marjanu, pričaju o starom Bartolu, dok djeca velikim očima gledaju u mrak, u okolnu šumu koja je veća i strašnija od one oko njihove kuće, oko njihove uvale; ova je šuma neobično duboka, ovdje su brda veća, ovdje je dječji strah od kudlaka i macića, od malika i baškarika, od tih nekih strašnih pojava veći, djeca moraju spavati s odraslima, strah ih je, ne žele biti sama u sobi, usnut će prije ovdje na roditeljima, na terasi, no što će sama otići na kat spavati, u ovom tako čudnom svijetu u kojem im se čini da su čas na Filipinima, čas u Kanadi, a već sljedeći tren na Antilima, da bi već sljedećeg trena bili negdje pored mračne šume koja prijeti.

Isto je i kod njih u uvali, kada mrak okruži kuću i nestane ikakva svjetla, osim u daljini, osim drugih mjesta s druge strane zaljeva, osim svićarica na moru, nema drugih svjetala do krijesnica; djecu mrak paralizira, djeca se boje priče o baškariku koji čeka na raskršćima, ne zna se točno kako izgleda i ne zna se je li ga tko ikada vidio, no on je strašan, da, zato je gore na Križevici raspelo, veliko raspelo koje ga treba uplašiti da ljudi mogu sigurno noću proći tim putem, tim križanjem, a da ne sretnu to biće iz more koje valjda šumom noću urliče; čuli su nekom prilikom da je on duša nekog umrlog čovjeka, nono Marjan je jednom pričao kako se davno, davno, a ima tome možda i 60 godina, vraćao noću iz vinograda i da ga je sreo na Križevici, i da je trčao koliko su ga noge nosile, no nije mogao bježati jer su mu noge bile teške. To da ga je susreo mora biti živa istina jer potvrđuje barba Vjeko, a sve što priča barba Vjeko je živa istina. Jednom prilikom je na tom mjestu, na Križevici, stajao neki čovjek u odijelu i pitao ga je gdje je put za njihovu valu, da bi zatim vidio da ima jednu jedinu konjsku nogu, da, to je bio glavom i bradom baškariko, to je bio taj demon, kaže barba Vjeko da je on siv kao pepeo i da mu je lice bez ikakva izgleda, a pogled strašan, da uz onu konjsku nogu, kada se bolje pogleda, ima i dva roga na glavi koje vidiš tek kada shvatiš da je to upravo on.

Nekada je pričao ovakve priče stari Bartol, ali sada Bartol kunja po cijele dane ili je nervozan pa mu moraju dati baškot da ga grize svojim umjetnim zubima uz malo čaja; danas Bartol ne ide nigdje, njegove priče pričaju ostali muškarci u mjestu.

Djeca su ušuškana ovim strahom. Neće sama gore u sobe. Djecu prolaze trnci, strah ih je svake sjene u kući barba Vjeka, svake afričke maske koja stoji na zidu, svakog šušnja, svih bubnjeva iz Benina i preparirane kobre iz Indije.

Ima još toga, nono iznosi sumnju da zna da je stara Pjerina bila napadnuta od vještice, ali da je to bilo davno, da ju je noću zajahala štriga i da je odonda takva, previše religiozna. U to je vrijeme, djeca ne znaju koje je to vrijeme, ali u to je vrijeme vještica bila u mjestu, vještica je postajala i mačka i žena, i zaista je jedne noći jednome ribaru ukrala lignju, a on ju je udario štapom kojim je razgrtao žar. Sutra je vještica imala na sebi opekotinu posred lica, najvjerojatnije je ona sama bila ta koja je zajahala Pjerinu. A možda je i sama Pjerina bila štriga, tko će ga znati.

Djeca nisu čula što je dalje bilo jer su zaspala, sutra je povratak, ova će avantura obilježiti cijelo ljeto, imat će što pričati drugoj djeci u uvali.

Dok traje povratak tijekom dana vrijeme se malo promijenilo, Franka i Danijel su ponovno na natkabini, a ono što se jučer činilo kao bezopasan kvar, sada se na pučini zaljeva pokazalo kao ozbiljan problem jer je motor pregrijan stao, a valovi su bivali sve veći, no djecu to nije zanimalo, znali su da će sve biti u redu, imalo se toliko toga za ispričati da nisu znala odakle bi krenula, o čemu bi najprije pričala, opet su se smijala dok su odrasli dolje palili pomoćnu penticu koja ih je gurala svega dvije-tri milje na sat pa je putovanje potrajalo satima, na valovima koji su sada bili veći nego oni u pričama barba Vjeke u Biskaju, koji su sada bili hladniji i oštriji nego tamo gdje mu se brod zamrznuo. Djeca vjeruju da je sve u redu, ona vjeruju da će se sve popraviti samo od sebe i doći na svoje mjesto; znači djeca stvarno u to vjeruju i nema razloga da ih se razuvjerava, to se odrasli bave problemima koje sami stvore i pitanjima na koja daju odgovore.

Djeca su nakon nekoga vremena, kao konačnu potvrdu svoje vjere da će sve biti u redu, ugledala kita, pravoga kita koji je lagano prolazio mimo njih, koji je ispuhnuo kao kakav vodeni top morsku prašinu u zrak, zamahnuo repom i nestao u dubini; znala su djeca, a i odrasli, kit je rijetkost, vidi ga se tek svakih nekoliko godina, a to znači da dolazi neka promjena.

O predvečerju su djeca zaspala u kabini, a putovanje je trajalo i trajalo, no to nema nikakve veze, sutra će svanuti novo sunce, a priča će se sigurno morati nekome ispričati jer nema smisla da je se zaboravi.