Noćni ekspres | Milan Zagorac

ŽIVOT U OBITELJSKOM DOMU PL. TURKOVICZA

 

1.

Poslala me na, vjerujem, najgluplji i najbezvezniji zadatak koji je mogla izmisliti; to je nešto u kategoriji „hajde da se riješimo male, neka nešto radi“. Iako sam radila uglavnom glupe zadatke, a one navodno važne je radila glavna urednica (koju sam, usput, prisilno zvala imenom jer bi se, kao, ljutila ako bih joj rekla „šefice“ i morala sam biti na jednako tako prisilnom prisnom „ti“), ovaj mi se činio zaista nebulozan. Još nešto što mi je dokazivalo da sam očito – luzerica.

Kvaka je bila da ona nije znala da ja imam jedan sasvim drugi plan, a koji definitivno nije računao na nju. No, kako god, ovoga sam časa bila gubitnica prve klase.

Prema kraju faksa imala sam visoko mišljenje o sebi, a tome je „pripomogla“ i ona pomalo isprazna nadmenost da smo mi s humanističkih i filozofskih fakulteta intelektualno superiorniji od ostalih koji su samo tehnolozi „zlog sustava“, pa smo samim time i „moralno ispravniji“, ako ne i jedina moralna vertikala… No, nakon završetka sam se malo slomila, mislim, te su me godine čekanja navodno pravog posla pretvorile u jadnicu, tj. osjećala sam se kao jadnica, zarobljena u šupku svijeta, s tom sam diplomicom na kraju konobarila po perifernim birtijama imena „A je to“, „Holeywood“ (da, baš tako se piše) ili „Tiffannyy“ (i to se tako piše), ali i to se činilo bolje od raznošenja letaka, no miljama ispod nekog finog, mirišljavog hotela gdje su kao recepcionarke poupadale neke kolegice čija su lišca bila pupastija, okice svjetlije, a noktići neizgriženi i manikirani na najbolji mogući način, za razliku od mojih. Uopće neću o idealnim javnosektorskim uhljebovinama; to mi se činilo nedostižnim snom. A za inozemstvo nisam imala hrabrosti.

Vjerojatno bih tako konobarila do kraja svijeta da se nekim čudom, nemam pojma kako, nekom providnošću, najvjerojatnije i poznanstvima moga tate, nije ukazala prilika da me ubaci, ne znam kako bih to drugačije rekla, uvali na „stručno osposobljavanje“ u lokalni list imena „Naša šterna“, koji je bio financiran iz proračuna te jedinice lokalne samouprave i dijelio se besplatno na mjesečnoj razini, uz račune objedinjene naplate, svim stanovnicima općine, pardon, grada.

No, ja sam živjela u Rijeci, „plaća“ koju sam dobivala na „stručnom“ (dakle, osposobljavanju, tako se to skraćeno naziva) predstavljala je bijedu, pa sam svakodnevno do redakcije išla prigradskim busom koji je tih 25 kilometara prevaljivao za točno 45 minuta u jednom smjeru, otprilike taktom od 2 sata između polazaka, s posljednjim oko 20.00 – naime, za to sam dobivala kartu, a loko-vožnje za zadatke često su se obavljale vozilom mjesnog hotelovlasnika čiji je vozač Mladen prebacivao gamelice s hranom penzićima koji nisu kuhali (takvi su činili zapravo više od pola stanovnika grada), a što je predstavljalo humanitarni i socijalni čin koji se u svakom broju „Naše šterne“ višestruko isticao kao hvalevrijedna iznimka u moru samo i isključivo loših fenomena vanjskoga svijeta.

Gradić P. je malen brojem stanovnika, vrlo stare populacije, ali razbacan u desetak manjih naselja, pa stoga i dosta teško dostupan ako nemate auto. Cijela je ta općina živjela od dvije stvari: dosta divlje organiziranog turizma ljeti (sa svega dva hotela, zadnji put uređenih 60-ih i s jednim kampom koji je djelovao kao naselje psećih kućica), s jako izraženom važnošću marine, i suhe i one na moru, a koja je, uz malu brodogradnju te barem 30% odraslog muškog radnosposobnog stanovništva na platformama, predstavljala svu privrednu aktivnost. Stanovnici su, dakle, zimi uglavnom starci u tim razbacanim naseljima.

Mjesto na prvi pogled vara, naime, trebalo mi je najmanje dva mjeseca da shvatim kako nisam u sirotinjskoj nedođiji, nego u nečemu što mi je jako teško opisati, ali da se sažeti u jednoj rečenici neke starice koju sam prije mjesec dana pitala o kvaliteti komunalnih usluga u mjestu (wtf? koje komunalne usluge?). Naime, sama je živjela u vrlo staroj vili na stijeni uz more, otac joj je bio predratni gradonačelnik, djed vlasnik udjela u brodarskoj firmi, a pradjed valjda isto, djeca su odavno negdje, u Zagrebu, Kanadi, Rijeci, nije ni bitno, muž pokojan još od 1972., i sve je izvana djelovalo pomalo trnoružičinski, kao da sam došla u kuću u kojoj sto godina nikoga nije bilo, pa je, eto, umjesto princeze u njoj oživjela ova baba. Kuća se malo pretenciozno zvala „Vila Gele“. Vidjelo se da je to bila vila – možda 1914. – no danas je to bila kuća za siromašnu staru babu, kojoj je naokolo divljalo bilje, mogu misliti na što je sve to sličilo ljeti, nepokošena trava ispred garaže i ulaza, odnosno atrija, i zapuštene škure zadnji put premazane možda 1968., u sklopu radova na nekom brodu gdje se lako maznula manja količina antivegetativne boje (naime, mjesto je nekad imalo veće brodogradilište), a koja evidentno nije imala loš utjecaj na zdravlje i sveprisutnu dugovječnost.

Dakle, ta mi je baba, zvat ću je šjora F., rekla da je sve tako zapušteno jer „bi se nekemu tu moglo svidet, pa bi se mogal vrnut“, a što nije potvrđivala samo vanjština šjorine kuće nego i cijelo uzobalno šetalište, odnosno balustrada, prepuno art deco vila i pansiona, sve od reda ruiniranih objekata koje… Ma u koje da se uložilo minimum sredstava, mjesto je moglo biti mini Opatija, mini nešto, mini St. Tropez, nije ni važno, a ne ova jazbina u kojoj nema teorijske šanse da se dogodi išta dobro, kamoli zanimljivo.

No, taj mi je iskaz rekao puno o mentalitetu mjesta: ono je bilo vrlo zatvoreno, tek toliko odškrinutih vrata da djeluje kao mjesto, no zapravo s nekim svojim životom iznutra koji nikako nisam shvaćala. Mogla sam krenuti već i od same šjore F.; naime, ona jest imala neku penzijicu, ali je imala još neke prihode, osim toga imala je vilu uz more, kakva jest da jest, ali realne vrijednosti između pola milijuna i milijun eura, o tome nije bilo dvojbe, a tako su i drugi mještani imali još neke prihode, tako su svi imali neke prihode, štoviše, dobre prihode, što s platforme, što od ljeta, što od doznaka rodbine iz inozemstva i kad se malo bolje pogleda, sva mjesta gdje su bili vidljivi neki radnici, od onih hotelskih do prodavačice u mjesnom dućanu, ama baš svi su od nekud dolazili, a nitko, ali nitko nije imao korijene u samome mjestu.

Šefica, znači glavna urednica, ujedno i jedina osoba kojoj sam odgovarala za svoj posao, dakle pisanje tekstova, slikanje i prelamanje časopisa, objasnila je da je mjesto specifično po tome da se imovina nikada ne prodaje, nego se generacijama prenosi s koljena na koljeno, a ako je neoplemenjeno, to znači samo da nije pravo vrijeme za takvo što. Odnosno, da kažem riječima svoje šefice, „jednom će doći vrijeme kada će sve to opet propupati i procvasti“.

Sumnjala sam u to. Naime, ne vjerujem da se to ikada moglo dogoditi. Kad malo bolje razmislim, od rujna, a sada je siječanj, nisam vidjela ni jednog „tujeg“ ili „stranjskog“ kako su nazivali ljude koji nisu bili iz mjesta ili nisu radili u mjestu, a što je najbolje od svega, mjesto je imalo i školu, ali nikada, ama baš nikada nisam vidjela ni jednog učenika, možda zato što je škola bila na rubu naselja, a učenici su bili dovoženi autobusima iz okolnih mjesta. Kako god, ta tišina dana, bez ikakve dječje cike oko velikog odmora, bila mi je najprije čudna, a nakon toga sam se i sama navikla na nju, valjda jednako kao i drugi.

Uglavnom se u redakciji nije događalo ništa, a rubrike koje je trebalo ispuniti, poput „črnih maća“ i „lepih rožica“ koje su bile utemeljene na nekim pseudopritužbama, kao i povremene izvještaje s mjesnih skupština i domjenaka te predstavljanja „va kaštelu“ i „narodnoj čitalnici“ (gdje je u jednoj kancelariji bila smještena sama redakcija, a to su bila dva stola, dva računala i hrpetina papira na šefičinom stolu) radila sam rutinski, ni ne razbijajući glavu o svemu skupa. Šefica je vodila brigu o političkoj korektnosti lista, dakle ona je vodila razgovore s važnim mještanima, što znači gradonačelnikom, vijećnicima i vlasnicima „većih“ privrednih subjekta, dok su meni ostajale babe, njihove komunalne pritužbe i potrebe, kao i tzv. događanja koja se moralo popratiti pa makar i s mjesec dana kašnjenja. Osim toga, babama internet nije značio ništa, njima je riječ „štampana na papiru“ valjda olovnim tiskom bila jedina mjerodavna, a ove tekovine postindustrijske civilizacije kao da nisu ni postojale, odnosno postojale su, ali su se ignorirale s indignacijom.

Između ostalog, a nakon posjeta šjori F., zainteresirala sam se za nešto drugo, za to kako je gradić P. izgledao ranije, čemu sam tragove nalazila na blogovima, nešto na Facebooku, nešto na online crkvenim knjigama rođenih i umrlih od 1596. do 1903., gdje sam uglavnom uočavala sve od reda ista prezimena kao i danas, uz možda, ali možda, pokoji novitet (hvala Bogu na Jehovinim svjedocima i njihovoj beskrajnoj marljivosti, no nikako mi nije bilo jasno zašto samo do 1903.).

Onda sam naletjela na jedan film na Youtubeu: gradić P. 1927. Balustrada uz more, mali pansioni i hoteli, gospoštija jede ribu, konobari u bijelim rukavicama prilaze stolovima, taksiji prilaze lobijima hotela, natpis „concierege pozdravlja gostove“, dame sa suncobranima šetaju uz more, djeca se brčkaju na žalu, brkati muškarci sportskog duha u majicama na crte spremaju se na skok u more, slika podrhtava, onda ide natpis „život u obiteljskom domu pl. Turkovicza“, „kupališni život“, onda opet puno kupanja, barke na jedra… I tako sam gledala jednom, dva puta, tri, pet, dvadeset puta sam pogledala snimku; bila je to bezvezna propagandna snimka za potrebe tadašnjeg turizma, ali tada sam uočila jednu stvar, najprije u kući pl. Turkovicza, a zatim i Vili Gele; dobro, mogla je to biti neka baka ili majka šjore F., da, zaista se ti fenotipi ponavljaju, no tu je bilo još nešto, nešto što mi je spomenula sama šjora F. onaj dan – kada me kao usput pitala jesam li već čula za „kamenog čovjeka“. Tada sam pomislila da se radi o nečemu što mještani tako zovu, nekom spomeniku, kao što postoje „partizan“ ili „ribar“. Ne, nisam tada obratila pažnju na navedeno, ali sam uočila da se na snimci pojavljivalo baš to, neki čovjek u sivom odijelu kojem se nikad ne vidi lice. To sam opet gledala jednom, dva puta, tri, pet, onda sam shvatila da se „kameni čovjek“ možda nije odnosilo na spomenik niti na neki specifični lokalitet, nego na neku osobu, na nekoga konkretnog, možda nekog tada jako važnog, očito je čovjek bio važan ako je bio u odijelu s velikim lancem džepnog sata i boravio u kući pl. Turkovicza i šjore F., samo mu se nikada i nigdje nije vidjelo lice. Tijelo da, lice ne. Najprije sam pomislila da je riječ o nekom kasnijem uređivanju materijala ili možda o nekoj makulaturi koja se, eto, slučajno pojavljivala na licu baš tog i tog čovjeka.

No, tu je stvar bila gotova za mene. Priča me uhvatila, zgrabila, ne znam kako da to kažem, osjećala sam jako važnim razjasniti tko je taj „kameni čovjek“, na što mi je šefica rekla da je to neka mjesna priča, ali da ona ne zna ništa o tome, navodno neka urbana legenda, slično onome što se govorilo u Rijeci o autostoperici kroz Tunel Učku, nešto slično onome samoubojici na Krčkom mostu, nešto bez veze, svi su vidjeli, ali nitko ništa nije znao, lokalna zabava, nebitnoća oko koje, kako mi je rekla, „neka ne razbijam glavu“. Kratko i jasno mi je dala do znanja da je priča nebitna i da je to sada efemerno kada se radi o montaži novih pontona za marinu u dvjema uvalama, a što mještani zaista ne prihvaćaju, iako „gradonačelnik smatra da je riječ o neviđenoj razvojnoj prilici“.

 

2.

Meni se činilo upravo suprotno, pa sam opet pozvonila na vrata šjore F.; naime, ona mi je bila jedini trag, na što mi je šjora rekla neka slobodno uđem, da će mi „napravit kafe“.

Ovaj put sam pažljivije promatrala po kući: portreti brkatih muškaraca, secesijski sekreter, golemi sat na utege koji, naravno, ne radi, opet portreti, djeda, oca, regal s knjigama, višejezičan, naravno, na srebrom mi pladnju donosi kafe u lijepoj engleskoj keramici, „ah, to je moj pokojni otac donesal z Liverpoola“, s posudicom s kockicama šećera, na zidu sada prepoznajem autentičnog i originalnog Mencija Klementa Crnčića, mjesni prizor mora, zatim još jednu sliku, ona mi kaže „barba Rude“, bila bih se zaklela da je to bio direktor hotela, ali dobro, neka je „barba Rude“, onda još jedna fotka, na njoj u sredini starica, pored nje sa svake strane po dvoje pomalo preplašene djece, ispred njih ogroman buket irisa, „moja nona, jadna, mrla je tega leta, bila je to ‘grda bol’, ovo joj je posljednja fotografija“; zatim sam bacila pogled na sliku, da, to joj je zaista bila posljednja fotografija, to je jedna od onih „krasnih“ postmortem slika, zato su djeca djelovala izbezumljeno i zato toliko cvijeća ispred „nonice“ koju su posjeli i onda retuširanjem nastojali oči učiniti živima sa sjajem jer mrtvaci zapravo „gledaju“ nekako prazno. Valjda se već osjećao zadah pa da se spriječi nelagodna situacija, ispred se nakrcalo ono silno cvijeće.

„Ja sam na toj slici, ova malica s velom preko kose“, kaže mi šjora F. i nekako procijenim starost fotografije, ne znam ni sama kako, ali to je fotografija iz 19. stoljeća, štoviše, to i nije fotografija, to je dagerotipija…

„Ni baš neka fotografija, ali to je trisdrugega leta, ja sam imela 8“, kaže mi starica, iako bih se kladila da to nije istina. No po mojoj računici šjora F. bi sada imala 170-ak godina, pa se svakako činilo razumno prihvatiti njezinu argumentaciju, tada joj je „samo“ 92 godine, iako je izgledala znatno mlađe, barem kao u ranim osamdesetima.

„‘Kameni čovjek’ ti je jedna legenda, ma on ti ni stvaran“, sad mi napokon odgovori stara. „Nama je kao djeci to bila zabava, imeli smo i ‘čovjeka drvo’ i da, bio je jako, jako popularan ‘čovjek mrkva’, ali ni jedan nije bio tako zanimljiv kao ‘kameni čovjek’“, završi stara.

„Mogu nešto napisati o tome?“ upitam.

„Ma budi pametna, zlato, svi će te ismijati“, odgovori mi stara, nastojeći me odvratiti.

Tu se razgovor ugodno priveo kraju, čak sam shvatila da šjora ima smisla za humor; na kraju mi je rekla neka nađem kega mladića, ali da ne tražim tu „va mestu aš su tu si malo ko z mokron krpon“.

Napokon sam otišla, iako mi je dojam onih slika i starice ostao dosta snažan još neko vrijeme, toliko da sam sljedeće noći usnula grozan san, naime, kako sjedim nasuprot starici i kako je gledam u lice, a onda mi jedan glas kaže da počnem gledati u onu postmortem sliku, ali ne u pokojnu nonicu nego u čovjeka koji nema lice, glas mi kaže da samo dugo gledam u njega i da ću napokon vidjeti lice đavla. Ja sam u njega uporno i uporno gledala, a onda se napokon pojavilo lice i da, vidjela sam. Nije izgledalo strašno, štoviše, to mi je lice djelovalo poznato i nimalo neobično, ali je moje iskustvo buljenja u njegove oči bilo strašno, da, bile su to one retuširane oči pokojne nonice. Protrnula sam, prenula se i probudila bez daha, u panici.

No, tijekom sljedećih sati, a naročito dana, dojam je napokon izblijedio.

Pomalo smo se bližili početku veljače, imali su neki izraz „kandelora, zima fora, snig do mora, tad je prišal sveti Blaž pa je rekal da je se to laž“, bilo je uglavnom dosta hladno, osjećao se miris dima u mjestu, osjećala sam da ću promrznuti u busu dok sam po glavi prevrtala uopće tu priču o kamenom čovjeku, onda sam vrtjela te mjesne izraze, kao „vilja Božja“ ili „kandelora, zima fora“, pokušavala sam shvatiti to iz konteksta kroatistike, ali za to je trebalo nešto talijanskog i dosta dijalektologije, eto, taj je naš dijalekt mješavina svega i svačega, posebno na toj leksičkoj razini, ma i na drugim razinama… Da, sve mi se to vrtjelo po glavi dok sam se smrznuta vozila busom i gledala burom uspjenjeno more i blesave galebove koji su savršeno jedrili na tom vjetru.

Taj me dan šefica poslala u mjesnu zbirku Sitovica, to je nekih 5 kilometara izvan mjesta, na kopnu, valjalo je proći i Križišće.

Vozač, naravno, onaj moj dobri stari vozač s gamelicama, bio je šaljiv čovjek koji mi se pomalo nabacivao unatoč povećoj razlici u godinama i braku s troje gotovo odrasle djece koji su živjeli u nekom zadarskom zaleđu, a koje je on posjećivao samo o blagdanima i godišnjem odmoru. Nikada nisam razumjela taj način života, ali sam još manje shvaćala te fore, mislim, to nabacivanje, ali ipak sam mogla prihvatiti taj način razgovora kao neku vrstu šale; iza mene je bila ta ulična škola, daleko od „interdiskurzivnosti“, „pitanja roda“, „dekonstrukcije kapitalizma“, „borbi za stvaranje uvjeta borbe“ te preeksploatirane „banalnosti zla“ kojom sam se našopala na faksu.

„Mala“, kaže mi, „čujem da se pitaš za kamenog čovika, jel’, hm, jebeš to“, odjednom postane ozbiljan nakon što mi se prethodna tri kilometra nabacivao s neprobavljivim pizdarijama.

„Zašto?“

„Nisi ti njihova, neš’ to nikad razumit“, nastavi. „Oni ti imaju neke svoje demone, ne znam kako bi to reko, razumiješ, neke svoje stvari koje niko ne razumije…“

„Misliš, mještani?“ upitam.

„Nemoj se pravit sobarc’a, znam da jesi prefrigana“, kaže i nastavi: „Ja sam ovdje došo prije četreset godina i nikad me niko nije u kuću pozvo… Hej, mala, ja ovdje radim u hotelu četres godina!“

Htjela sam reći „I!“ ali sam prešutjela.

„Ovo je mjesto šupak svijeta, ali imaju nešto svoje što niko ne razumi, niti može razumit… Pazi, oni znaju, slušaj me dobro, oni znaju da kuće ne smiju ostaviti nikome niti ih prodat. Primit na misec-dva, a bolje tjedan-dva nekog ljeti da, ali prodat… ne daj bože… Navodno bi umrli. Od toga. Ako bi izdali kuću… ognjište, dom, razumiš?“

„Ma mene je samo zanimala ta priča o k…“

„Pusti tu priču. Pusti. Ne diraj. Zaboravi“, kaže još jednom, no time mi samo potvrdi da je to nešto bitno. „Kad se pojavi kameni čovjek, neko mora umrijeti. A taj je uvijek, kako oni reču, ‘stranjski’, razumiš?“

Ok, pomislim, stanimo na zemlju, priča je besmislica. Posvemašnja glupost. Nešto kao ona druga priča koju sam načula, ako se nekome zamjeriš prije smrti, njegov će te duh povlačiti za noge u krevetu. Zamisli scenu: spavaš i usred mrkle noći kod nogu ti stoji glupi duh i počne te povlačiti za noge. Dakle, glupost.

„Kužim, kužim…“ prekinem ga. „Pizdarija.“

„E, pizdarija, ali zato je pusti… Ne diraj, manje smrdi.“

„Znači, to je samo pučka priča, ali ti je se svejedno bojiš?“ provocirala sam ga, ni sama ne znam zašto.

„Mala, jel’ ti to mene jebeš? Ja ovdje već …“

„Da, četres godina…“

„Slušaj, ja ovdje samo odradim svoj poso i ne pitam ništa. Odem u svoj stan u ‘otelu, ujutro obavim što moram, razvozim što trebam, ljeti pobacam ležaljke na plažu, ako mi je do zabave, odem u grad, u Rijeku, i kad dođe vrijeme penzije, pravo ja u svoju Bukov’cu, tamo je moja ladovina… moj zeleni ‘lade… Zato, nemoj me jebat…“

„A što je taj kameni, ajd mi ti to reci?“

„‘Oćeš istinu ili poluistinu?“

„Ono što ti misliš“, odgovorim i pomislim – bit će dobro za priču.

„Oni su ti neki pogani. Nisu to ni ateisti ni nešto, oni ti se klanjaju đavlu. Sve to rade da bi ostali zauvik živi.“

„E, sad si ga opalio…“

„Mala moja, nisi ti tu četres godina, jebena je to priča, tu se desetljećima ništa nije promijenilo… Mislim je, uveli su plin, telefon, jel’, imaju plazme, imaju mobitele, ali ljudi… Svi su isti, svi… Ovo sam ti sad reko i zaboravi to, odradi i bježi kad ti dođe vrime…“

„Mislim, ja te ozbiljno pitam, a ti mi odgovaraš s nekom praznovjernom pizdarijom koja može proći samo u Bukovici… Gdje je uopće to, ta tvoja Bukv’ca?“

„Slušaj, kada se pojavi nekome kameni čovik, neko mora umrit. Oni, ne pitaj me tko su, oni, svi oni koji su pozvani, tada izaberu nekoga i zakolju ga. Gorika na Križevici. Puste mu krv u jamu, zatim ga raskomadaju i bace životinjama. Onda ti na mjestu gdje je puštena krv izraste česmina…“

Počela sam se smijati.

„Česmina! O jebotedatejebo!“ izleti mi spontano uz gotovo histeričan smijeh.

„A od česmine se onda načini male ljude koji čuvaju kuće… Onda ti oni žive dvista godina, ima ih i od trista…“

Još sam se više počela smijati.

„O, majketi mile, ovakvo sranje još nikad nisam čula…“

„Samo se ti smij…“ sad se nasmijao i on. „Vidim da ti je priča uvjerljiva… Oš nastavak?“

„Nemoj, nemoj, molim te, ovo je gluplje od Midsomera i Sumrak sage zajedno sa Zombi apokalipsom.“

„E, a pitala si me, ja sam ti reka. Ovo služi za pisanje priča. Ako ne viruješ u to, neće ti se ništa ni dogodit…“

Napokon smo stigli u mjesto. Maloprijašnji mi je razgovor bio zapravo urnebesan, pa mi je i cijela priča o kamenom djelovala još besmislenije. A ovdje na Sitovici me dočekala neka stara baba, ona je navodno voditeljica te zbirke mjesnih običaja i čuvarica djela, te je svakako trebalo popratiti fotografijama i tekstom otvaranje za javnost te male etnozbirke koja nije bila zanimljiva ni po čemu: ni po staroj koja me dočekala, ni po sadržaju niti po količini eksponata. Par kolovrata, par pegli na žar, nekoliko motika, nekoliko vezova i dva komada ženske odjeće, nekoliko pisama z ‘Merike, par fotografija…

Da, fotografije sam pažljivije pogledala: opet mjesto, opet starije vrijeme, opet slike vjenčanja, sprovoda, veselja, dolazaka brodova u luku, opet i opet čovjek u sivom odijelu bez lica; naime, na jednoj, na drugoj, na trećoj… na svim je fotografijama bio taj čovjek, uvijek u odijelu, sivom, uvijek bez lica. Sve sam fotografirala, ali sada sam zbilja razmišljala o tome da napravim nešto ozbiljnije s tim materijalom, ne znam, da ga barem proučim, da barem shvatim o čemu se zaista radi. Poslala sam poruku Igoru. On je krele, ok, dobro, ali genijalan krele, nije da ga obožavam, ali lud je za SF-om, filmom, steampunkom, kopanjem po arhivima, mrežnom radu, hakiranju pitaj boga čega, sve u svemu tip koji mi treba, kombinacija za psihijatriju, ali svakako koristan idiot, sada i odmah, upravo u ovome trenutku. Nisam trebala dugo čekati odgovor: „Može“. To je u prijevodu značilo da odmah poslije posla u 4 idem pravo kod njega u „studio“, tj. jazbinu u stanu njegovih roditelja, a što nisam smjela ni na koji način komentirati jer sam i ja živjela kod tate. Vani me dočekao opet tip iz Bukovice. „Jesi sve posnimila, milo moje zlato, imal’ šta zanimljivo?“ upita me ne bez ironije, no preskočih temu, rekla sam da je sve to dosta za jednu malu reportažu, neka bude prilog o očuvanju mjesne tradicije. Šefici će se svakako svidjeti.

 

3.

Moj je plan u biti bio nešto podmukliji, dobro, nisam ja baš primjer neke „prefrigane“ kako me okrstio Mladen, ali zašto ne bih od „nebitne“ priče dobila „bitnu“, nešto važno, nešto duboko, nešto što mi je naizgled djelovalo kao totalno luda priča koju bih mogla prodati nekom ultraturbožutom portalu, o mjestu u kojem sve naizgled izgleda normalno, ali ništa nije normalno.

Sve sam to smišljala u onih 45 minuta vožnje busom do Rijeke, a onda još u 40 minuta vožnje drugim busom na drugi kraj ne grada nego prigrada, do mjesta gdje je živio Igor, taj studiozni manijak i samozvani pseudorevolucionionar (naime, proslavio se nekim kao fol Youtube pozivom na općenarodnu revoluciju pod imenom „poručnik Sale“ u maskirnoj uniformi i, iskreno, više je izgledalo kao parodija nekog islamista nego neokomunistički revolucionar, zbog čega je cijeli taj „pothvat“ propao; sve je djelovalo doslovno kao zajebancija, osim što je završio na svih četrdeset dnevnika ama baš svih nacionalnih i lokalnih televizija uz fejs stranicu podrške „poručniku Saletu“, ali i na nekom obavijesnom razgovoru u policiji koja nije imala ništa za utvrditi, osim da valjda momku „nisu sve kod kuće“, odnosno da treba adekvatnu terapiju) koji je po cijele dane pregledavao neke bizarne kanale na mrežama, upadao u tuđe digitalne arhive, provaljivao u kompove svih prijatelja, poluprijatelja i neprijatelja te je, uz sve navedeno, vodio valjda najnečitaniji blog na svijetu, „Alternativa počinje sada“, koji je imao najviše do 10 posjeta dnevno, a na kojem je prenosio što svoje veleumne zaključke, a što tuđe postove, uglavnom s fake news alternativnih portala koji su pak prenosili tko zna gdje fabricirane gluposti.

Bilo kako bilo, on je najprije bacio pogled na onaj filmić „Gradić P. 1927.“ za koji je vrlo brzo zaključio da je naknadno uređivan i da to nije izvorni film, da će malo pročeprkati i vidjeti tko je taj koji ga je postavio.

Prolazili su sati, mislim da je već bila kasna večer kada je zaključio: „Ne, ne mogu utvrditi tko je to postavio, možda se mogu raspitati malo“, na što sam rekla da radije to ne čini.

„A čovjek bez lica?“ upitam ga.

„Koji čovjek bez lica?“ sada je on upitao mene.

Malo me čudilo, gledali smo isti film.

„Vrati na 4.27… Vidiš… Vrati na 5.33… Gledaj na 6.23… Vidiš…“ govorila sam.

„Ne, ne vidim, tu nema ničega“, odgovorio je gledajući me kao luđakinju, a što je u svakom slučaju prije bio on nego ja.

„Čekaj, ti mi tvrdiš da tu nema ničega?“ upitam ga što sluđeno, što iznervirano.

„Gledaj sada ove fotke“, gurala sam mu aparat. „Gledaj!“

Listao je fotke, prebacio ih na komp, onda ih povećavao, gledao, mijenjao u negative, mijenjao filtere.

„Ne, ovdje vidim to što je, vidim samo slike ljudi, ne vidim nikakvog čovjeka bez lica, nikakvog sivog čovjeka i nikakvog kamenog čovjeka…“

„O, jebote, pa ja ga vidim sada, ovdje, tu, gledaj“, počela sam mu još nervoznije pokazivati na fotografijama.

„Ne, ne i ne!“ odgovorio je. „Rado bih ti rekao da vidim, ali ne vidim ništa.“

„Igore, ti si kreten… I to ćoravi kreten…“ bila sam bijesna.

Toliki rad, toliki put, da bi me on uvjeravao pred vlastitim očima da ono što vidim nije i ne postoji.

„Jebi se“, pokažem mu srednji prst i krenem prema izlazu.

„Trebat ćeš me još, glupa kujo!“ povikne za mnom, iako ni jedno ni drugo nije imalo težinu ozbiljnog sukoba, ipak je ostala gorčina. Bila sam razočarana, bijesna, ljuta, nervozna, osjećala sam se izdano i da, sad bi mi odgovaralo da sam s nekim u vezi, bilo kime, da se osjećam malo, ali barem malo ugodnije.

Činilo mi se da sam možda ja postala kao oni psihići na forumima i komentarima kojima se poručuje „opet si preskočio terapiju“ ili „uzmi terapiju“ ili „ti i ti na aparatima“; osjećala sam da sam se zapetljala u nešto što ni sama nisam do kraja znala raspetljati, u čvor vlastitih deluzija koje su bile sve samo ne ugodne i koje su potvrđivale da nešto sa mnom nije u redu. Osjećala sam da sam gradila priču na nečemu ozbiljnom što sam mogla pretvoriti u nešto još ozbiljnije, ali ispalo je da nisam uspjela ništa s time, da mi je doslovno izmaknut pod ispod nogu, a da sam ostala visjeti ni na čemu.

Ipak, vrag mi nije dao mira, nastavila sam te večeri s guglanjem. Uzela sam terapiju, nije to neka velika terapija, ja sam uostalom u tzv. deinstitucionaliziranoj skrbi, mogu raditi, ali nakon današnjeg dana, e, sad mi je stvarno trebala malo veća doza benzodiazepina, da, trebalo mi je i još nešto, ali to nisam nikada uspjela naći, trebalo mi je nešto više od tate i posla koji sam dobila kao milostinju, no dobri su ti antidepresivi i benzodiazepini u kombinaciji, sve skupa me vrlo brzo trankviliziralo, osjećala sam se, u biti, čak i dobro, nekako sam jastučasto „sjela na sebe“.

Dakle, Google kaže: kameni čovjek, ništa, sivi čovjek ništa, čovjek bez lica, neki film, mothman, neki američki idiot-moljac koji plaši ljude, ništa, ništa i ništa.

Jer, kameni čovjek nije ni moljac, ni svemirac, ni vampir ni vukodlak. Ne znam što je kameni čovjek, ne znam koje on veze ima s bilo čime, ne znam ni što bi trebalo to značiti.

„Našao sam nešto“, stigla je Igorova poruka.

Opa, krele je znači ipak shvatio ozbiljno moje pitanje.

„Da, što?“ odgovorila sam mu drsko.

„Javi mi se na Skype!“ odgovorio je.

U minuti smo se opet povezali.

„Vidi“, krene on mudrovati. „To što ja ne vidim, ne znači da nije.“

„Dobro, dobro, prijeđi na stvar.“

„Takvih stvari ima još, ali ne znam koliko je pametno uopće to što ti govorim.“

„Dobro, reci!“ krenula sam nestrpljivo.

„Vidi, ja sam odmah mislio na tvoje stanje“, odgovori mi.

„Ma, Igore, pa ti si mi se našao to nabijati pod nos, pa ti si…“

„Dobro, na stvari je sljedeće: kvaka je da ga ti vidiš. Ja ga ne vidim, Pero ga ne vidi, Jana ga ne vidi, Darko ga ne vidi…“ počne mi nizati.

„Ok, i što s time?“ sada me zainteresirao.

„Ima jedna druga stvar, a to znam jer sam neke stvari i o tome kopao“, reče i nastavi. „Naš, i ne samo naš puk ti je oduvijek imao dodatne ‘osigurače za vjeru’, ako me razumiješ, znaš ono, tijelo Kristovo i ostalo.“

Nisam baš razumjela. Ja sam odgojena kao ateistica, kasnije sam počela smatrati da sam agnostik, nisam radikalnih stavova ni u čemu, ali ne, priznajem, ovo nisam razumjela.

„Objasni“, kratko mu kažem.

„Naši su ti stari, posebno u nekim mjestima, bili jako, jako pobožni. Ali sustizale su ih nesreće, a nesreće su uvijek pratili predznaci: ne znam, pao bi snijeg ljeti, preletjele bi guske tako i tako, krepala bi krava ili koza bez veze. Kužiš me? Ranije, znači mislim na doba prije 18. stoljeća, lijepo bi uhvatili neku jadnicu i onda bi je okrivili da je ona kriva i spalili bi je. Kužiš“, kaže.

„Da, nastavi“, potaknem ga.

„U tome je sudjelovala i crkva i mjesto i svi“, nastavi pomalo egzaltirano. „Kasnije je ta praksa, kao, prekinuta, ali poanta je u nečemu drugome: na neki znak, na neki signal, triger, oni bi u biti prinosili žrtvu, kužiš, vještica nije bila kriva, bila je žrtvena životinja, kužiš, nije bilo dovoljno ono simbolički, krv i tijelo Kristovo i ostalo… Što bi značilo da bih te molio da provjeriš jednu stvar“, reče.

„Koju?“ upitam.

„Rekla si mi da si provjeravala crkvene knjige do 1903.“, kaže. „Moraš mi naći kasnije godine, to se zovu ‘parice’ i neka vrsta dvostrukog knjigovodstva“, kaže.

„Kakve ‘parice’?“ upitam.

Nisam ga uopće razumjela. „Gledaj, pregledavao sam knjige koje su zabilježili oni luđaci Jehovini svjedoci ili koji već. Ono, to su fanatici samo tako, imaju farme svojih servera, sve živo su snimili, sve, pa tako nema obitelji kojoj ne znaju rodoslovlje do 15 koljena unazad, traže navodno tih 144.000 rodova, porodica koje su podobne za spas po otkrivenju ili tako nešto, možda će Elon Musk sagraditi svemirski brod za sve njih… Tako imaš i za P. Sve se vidi, tko je kome bio otac, majka, djed, baka, krsni kum, kome je dijete umrlo…“

„Da, da, skužila sam to“, prekinem ga, ali nije se dao smesti.

„Tako ti gradić P. ima stalno ponavljajuća prezimena, ono prije 1700 i nekih mi je slabo čitljivo, ali ovo dalje mi je jasno kao dan: vidim da su neki živjeli već tada preko 80 godina, primjerice vidim od 1830. do 1845. desetak smrti ljudi starijih od 80 godina, ostale se smrti odnose na pomorce koji su nestali, zatim na oboljele od sifilisa jer je u gradiću P. bio sanatorij, a sve ostale smrti su vezane za malu djecu, to ti je onaj križić pored imena, to su ili mrtvorođenčad ili fras ili infantilne smrti… Ali da ga jebeš, nema smrti odraslih, posebno ne žena: žene žive vječno ili umiru s preko 80, a to mijenja totalno priču o duljini života u to vrijeme. Osim toga, imam neke nedoumice, postoje babe koje su rođene, primjerice, 1753., udale se, imale djecu do 1789., ali nikad nisu nigdje zavedene smrti, kao da nisu umrle do 1903. Primijetio sam jednu Teklu, neku Helenu, jednu Julijanu, jednu Giuseppinu… Možda je greška, možda nedostaje knjiga, nemoj ni ići na groblje, to se ne može utvrditi po grobovima, naročito ako su familije i danas žive, to je mijenjano sto puta, nema nikakvih podataka na pločama. Jedina nada da utvrdiš stvarno stanje su ‘parice’, kužiš?“ završi on svoje.

Dobro, dosta mi je toga bilo jasno, ali…

„Ali ne kužim što time hoćeš reći?“ upitam zbunjeno.

„Vidi, ja ne vidim tog tvog kamenog čovjeka, ali postoje zapisi o nečemu, zove ga se u japanskoj kulturi Nopperabo, tako nekako, a imaš i neke kao fol izmišljene urbane legende na creepypasti, ako hoćeš, provjeri. Kameni čovjek, kojeg ti vidiš, to je tvoj osobni demon, on te prati i postoji razlog za to. To moraš ti sama shvatiti, ali koje veze ima to da ti se pokazao baš u mjestu P., e to ja ne znam niti ne razumijem… Mislim da ima veze s tvojom psihozom i s time da je mjesto stvarno malo creepy, razumiješ me?“ završi.

„Stani, stani! Hoćeš reći da se čovjek bez lica ukazuje samo meni, ali da su mještani sami po sebi praznovjerni polupogani koji prinose žrtve?“

„Da, kratko i jasno, da!“ odgovori. „Ali ako ćeš govoriti ili pisati o tome, ok, dopisivat ćemo se dulje, ali s tobom na Rabu. Hahaha, neće ti dati da ideš na net! Dobro, možda i ja završim na Rabu, ali ti imaš bolje predispozicije…“

„Žrtve?“ sada ga upitam gotovo ošamućeno. Za mene je ovo bilo previše informacija.

„Da, to se radi ovako: najprije odaberu neku žrtvu, ona mora biti nevina, dobra i moraju imati neki osjećaj prema njoj, dakle, mora im biti stalo do te osobe. Onda je okite cvijećem i dovedu na mjesto za žrtvovanje, to je neko mjesto koje samo oni znaju. Onda osobu pri punoj svijesti pokleknu iznad žrtvenika, a jedan od onih koji sudjeluju u obredu, a nikako nije jedan od njihovih, taj tada žrtvu zakolje oštrim nožem i ispusti svu krv na nešto, na granje, na ono što će biti lomača. Onda sve to skupa zapale i kada tijelo izgori, komadići kosti se uzimaju kao neka vrsta …“

„Molim?“ prekinem ga. „Hoćeš reći da ovi mještani imaju veze s nečim takvim?“

„Stop, stop, stani! Ne kažem da sve ima veze jedno s drugim. Oni žrtvu prinose kada osjećaju da je došlo vrijeme da se to mora dogoditi, to mora biti neki znak. Oni znaju koji je to znak. Možda je to baš ovo što si ti počela ispitivati o kamenom čovjeku…“

„Majke mi mile, ovo je kao priča iz ludnice…“

„Ne, mala, ti ćeš biti u ludnici ako o ovome budeš srala. Moja preporuka: makni se što prije ili se utišaj. Živi kao da se ništa ne događa, odrađuj svoje i prvom prilikom bježi koliko te noge nose. Kameni čovjek – a što da ti kažem – ne preskači terapiju. Vidiš mene…“

„Hahahaha, da, sad si me baš nasmijao, da, ti si primjer uspješne primjene terapije…“

„Ha, gledaj, ne vidim ja ljude bez lica…“

„Igore, sada puši k… Sad mi je stvarno dosta, a ja sutra moram rano na bus…“

„Stani, stani…“

„Igore, pa-pa!“ i prekinem vezu.

O majke ti mile, pomislim. Možda je stvarno riječ o tome da moram promijeniti terapiju. A možda je i vrijeme da promijenim i ljude s kojima se družim. Možda je vrijeme da se odmorim…

Uzela sam dva velika apaurina od 10 miligrama i zaspala snom prave glupače.

 

4.

Sljedećih sam dana odlučila malo stati na loptu što se tiče ove besmislice o kamenom čovjeku i onim budalaštinama koje je namljeo Mladen o žrtvovanju i još većim besmislicama koje je nalupao Igor sa svojih „creepypasta-like“ stranica. Naime, Igor nije imao takve roditelje koji bi na vrijeme primijetili da je njihov gotovo tridesetogodišnji sin u biti kompletan socijalni idiot koji, ako ne upada u nečija računala, po cijele dane masturbira na pornografiju (za koju ne shvaćam kako mu nije već dosadila), a koji do sada, dakle, otkada je prekinuo studij informatike, navodno zbog genijalne karijere u nekom start-upu u Londonu, odakle se vratio nakon 24 sata, nikada, ama baš nikada nigdje nije radio ni jednoga sata. Objektivno, on je bio za terapiju, ali, eto, čudo neviđeno, što se netko manje za tebe brine, manje su šanse da ćeš završiti pod terapijom, jel’ tako? Dobro, možda to ni nije bio moj najveći hendikep. Moj hendikep je bio osjećaj manje vrijednosti i osjećaj da sam napuštena, osamljena i ostavljena. Ovako sam ostajala nigdje i to se činilo kao kronično stanje koje se pretvorilo u paranoju, paranoja u psihozu, psihoza u neko kronično stanje, nešto u rasponu ciklotimija-borderline, nebitno, razlikovalo se od psihijatra do psihijatra i uvođenja novih i opet novih kategorija u klasifikaciju bolesti s oznakom F.

Unatoč svemu, osjećala sam kao da životarim na dnu društvene piramide i to kao bezvezna i ne baš korisna radilica, daleko od queen bee, naprotiv, čak ni wannabe, kao pušioničarka koja, eto, s ovim danima vezanim uz maškare mora svakodnevno ostajati do kasnih sati u gradiću P. i fotografirati tance na koje dođe par penzića; znate ono, uvijek se priča o tome kako je nekad bilo genijalno, ali da je danas, eto, tako, sve manje svijeta; neka stara baba pleše s drugom starom babom, možda bi i kakav stari plesao s njima, no ne može ustati, a ako i zapleše, mogao bi mu pobjeći prdac ili ispasti gebis, znate, nalik na reklame za nadutost ili ljepilo za zubala.

Šalim se, ali da sve to nisam sljedećih desetak-dvadesetak dana gledala kroz te ružičaste naočale, mislim da bih posve poludjela, hoću reći, poludjela skroz na skroz, ne onako da sam se malo osjećala „u kurcu“, nego kao prava luđakinja koja bi zaista završila na Rabu, kako kaže Igor, i to na malo dulje.

Maškare su, hvala bogu, prošle i čak me i šefica pohvalila pred gradonačelnikom da sam „odradila lavovski posao s ovogodišnjim karnevalom“ i „da se svakako može pouzdati u mene“, što mi je podiglo ljestvicu očekivanja da ću se konačno pozabaviti nečim ozbiljnijim od tema koje mi je do sada dodjeljivala, a to su već spomenute črne maće, jel’te, i jebene rožice, kao i pritužbe na buku poslije 20.00 neposredno pored „standarda“ (misli se na centralni dio mjesta gdje se podiže općinska i državna zastava, a „buka“ su mladi šljakeri iz mjesnog dućana, pošte, banke i nekih drugih firmica koji su se posljednjim busom vraćali kućama te ga na tom lokalitetu čekali na stanici).

Ono drugo, to vezano uz kamenog ili sivog čovjeka kao da je počelo blijedjeti. Nisam poslušala Igora u vezi župnog ureda i tih „parica“; iskreno, svakodnevica me gutala sama od sebe i nije bilo potrebe da se zavlačim u teme koje su bile sve samo ne normalne, a osim toga, iskreno rečeno, od one večeri nisam više ni jedan jedini put naletjela na neku fotografiju, mjesto ili spomen tog stvora koji mi se sada činio da je ipak bio iz moje malo udarene mašte. Naravno, u skladu s time, odustala sam od karijere u ultraturbožutom portalu za rubne pojave.

„Osim toga, mislim da je ona naša mlada nada“, nastavila je šefica pred gradonačelnikom i nekolicinom vijećnika. „Svakako od nje očekujemo jako, jako puno“.

Svi su na to zapljeskali i osjećala sam se kao prava mala zvijezda trenutka, sve do onoga časa kada smo došli u redakciju i kada mi je šefica rekla da ima novi zadatak za mene.

Dakle, to je taj najgluplji i najbesmisleniji zadatak koji je ikada mogao postojati; naime, stara Tekla Jeličić je imala 104. rođendan i trebalo je otići do nje, poslikati je, ubaciti dvije-tri riječi i napraviti prilog o našoj „vrijednoj dugovječnoj sugrađanki“. Sad, koliko je stara bila zaista vrijedna, nisam ni znala niti mogla procijeniti, ali svakako je bila dugovječna, ne nešto iznimno u odnosu na ostale, ali, hajde, 104 je zaista dobra godina. No, zadatak sam po sebi nije nadilazio onaj prag očekivanja koji sam odrađivala do sada: nazovi staru ili staroga, najavi se, dođi, snimi ili napiši što ti kažu, fotografiraj, stavi patetičan naslov, ubaci u prijelom, pripremi i daj šefici na odobrenje.

„Ja sam je već nazvala, samo ćeš danas morati sama, nema Mladena, ali ako ideš preko Sela i Kalca, stižeš za 15 minuta do nje. Ona je u uvali Plovanov stol, kuća je osamljena, posjed je zapušten, kao i ostali, do nje je Englezovo, njega ćemo obraditi u nekoj sljedećoj reportažici, može?“ upita me naredbodavno. „Englezovo će ti biti posebna poslastica, takvo imanje sigurno nisi nikada vidjela, jedino je povero Ugo stalno pored tebe, a što ćeš, život je takav… No, šjora Duncan će te rado primiti, to ćemo sljedeći tjedan…“ završi s ovim tipičnim motivacijskim „sendvičem“ – red sranja, red nagrade, red sranja. U ovo je slučaju to bio „sendvič“ bez poklopca.

„Naravno da može“, pomislim. Ništa nisam rekla, samo sam mahnula rukom u znak pozdrava i krenula prema Plovanovom stolu. Znala sam za lokalitet, ali ga do sada nikada nisam posjetila.

Put je zaista vodio uz Selo (razrušeni lokalitet na kojem su nekada živjeli naseljenici poslije izbijanja kolere tko zna kada, a poslije dekapitacije Zrinskog i Frankopana), kroz nisku šumu koja je već počela pupati; mladi su cvjetovi već bili otvoreni na brojnim stabalcima, mislim amula, osjećao se čak i miris u svježem zraku, bilo je tu još nekih biljnih mirisa, a čini mi se da sam putem vidjela i nekoliko šparoga. Zatim sam prošla pored Kalci, to su kao neki zdenci, tamo je šušnula neka životinja, nadam se da nije bila zmija, zatim je na red došla Križevica, to je bilo neko „jako važno“ mjesto na kojem je bilo pobodeno nekoliko velikih raspela, a s kojih su visjele stotine krunica. Čini se da je pored tih raspela bilo predviđeno postavljanje još jednog (kao da ih nije bilo dovoljno) jer je bila iskopana plitka rupa u crvenkastoj kamenitoj zemlji, i to prilično svježe.

Nakon toga sam prešla preko usjeka u šumi-šikari kojim je vodio veliki dalekovod za susjedni otok i nakon par koraka počeo je spust niz šumu prema uvali Plovanov stol. Mogla sam i uzobalnim putem, ali taj je bio barem dvostruko dulji jer je pratio obalni rub, tako da mi se ovaj činio zaista puno praktičniji.

Nakon niti petnaest minuta hoda došla sam do Tekline kuće: stara primorska katnica, neposredno uz more, u prizemlju konoba, na katu zacijelo sobe. Ne znam kako je obavljala higijenu, pretpostavljam u lavoru, kanalizacija je sigurno završavala u moru. Kuća je bila adaptirana, to se vidi, i to ne tako davno, možda prije 2. svjetskog rata, no bila je vidljivo jako stara.

Na vratima me na katu, na moje veliko iznenađenje, dočekala šjora F.

„Dobro došla, draga moja“, bila je srdačna. „Dođite gore, uđite, šjora Tekla vas je čekala.“

Popela sam se strmim stepenicama uz kuću te ušla u prostor koji je sav mirisao na crvotočinu. Drvene međukatne konstrukcije, drveni plafon, drveni pod, maleni hodnik s uskim stubištem koje je gore vodilo na tavanske prostorije ili dolje, u konobu.

Šjora F. me povela u bočnu kuhinjicu-dnevni boravak, a tamo je uz peć, pored koje je prela mačka, sjedila šjora Tekla.

U slabo osvijetljenoj prostoriji kroz poluzamračene prozorske škure i slabašno svjetlo s lustera te plamen iz peći na drva jedva sam mogla shvatiti da je vani zapravo dan. U kutu, neposredno pored peći, sjedila je Tekla, nešto poput parodije Whistlerove majke, pa još malo smješnije. Gledala me svojim sivim suznim očima, da, tada sam pomislila, ona je stvarno vrijedna priloga, pa makar i malog, možda taj zadatak ni nije tako glup.

„Sjedite“, pozvala me Tekla.

Začudilo me da joj je glas bio odlučan. Primijetila sam da je pored nje stara, kuhinjska drvena stolica s jastučićem, i da je u prostoriji nevjerojatno toplo. Očito me čekala.

„Imam vam ja ča za povedat“, nastavi govoriti stara kada sam se konačno smjestila do nje.

„Vjerujem“, odgovorim.

„Ćete jedno kafe?“ upita šjora F.

„Ja bin, a mislim da će i naša gošća“, odgovori umjesto mene Tekla.

Samo sam uljudno kimnula glavom. Razmišljala sam o tom mraku u prostoriji; bilo je nedovoljno svjetla za fotografije, zapravo jedva sam razaznavala obrise u samoj prostoriji: slike na zidovima, opet fotografije nekih brkatih muškaraca, zatim raspelo, zatim Majka Božja, zatim oko Teklina vrata jedan medaljon, očito zlatni, na debelom lancu, čisto sumnjam da je stara nosila bižuteriju.

Stara me uhvatila toplom rukom za ruku i rekla: „Imam ti puno toga za reć, ali ćemo najprije popit kafe. Znaš, za dug život bitno je popiti svako jutro jednu lozovaču i samo dvije kave na dan. Bitno je i pojesti ujutro žitarice s jogurtom…“ nasmijala se. „Za poć na stranu… hehehehe.“

„Evo kafe, ćete da van stavin cukara, ali ćete bez“, upita je šjora F.

„Bez cukara, bez cukara“, kaže stara. „Cukar ni dobar za krv.“

Poskrnula sam kavu, bila je dobra, jaka, gorka, stvarno u nju nije stavila šećera.

„Ima još tega ča je bitno za dug život“, kaže Tekla.

„Vidim, vi slavite 104, svako vam dobro!“

„Je, dušo, još mi ni, bit će za dan, dva, tri, ne znam za koliko…“ zastane.

„Kada vam je rođendan?“ upitam pomalo naivno.

Osjećala sam se nekako ošamućeno, mislim od dima od loženja, ne znam, možda je bilo previše ugljikovog monoksida u prostoriji.

„Ne znan, dušo, je, je, imam ja 104 leta, moreš napisati članak“, kaže stara, dok mi je prilazila šjora F. želeći mi na glavu staviti vjenčić od ranoproljetnog poljskog cvijeća.

„Da nan budeš lipa…“ kaže šjora F.

Osjećala sam njegov miris.

„Ova je kuća sagrađena kada je tu bio onaj Englez koji je otkrio kometu“, kaže Tekla. „Jako je stara, da, jako je stara, ali sam ja…“

Da, stara je imala 104, ali je bila očito dementna, posve otišla u kvasinu. No, meni je sada sve više smetao dim i osjećala sam da ću zaspati. Tada je upitam: „A kako ste proveli svoj život, te 104 godine?“

„Dušo“, kaže stara i pomiluje me po licu dugim noktima, „sto četiri i još nekoliko puta toliko…“

Osjećala sam da gubim svijest.

„Rekla sam ti da je bitno još nešto za dug život, a ti si jako drago dijete…“ kaže stara dok mi se po glavi počelo vrtjeti ono što je govorio Igor, one Tekle, Julijane i ne znam kako već rođene 1753.

„Vi ste rođeni 1753., zar ne?“ bio je valjda posljednji proplamsaj moje svijesti.

„Malo više, malo više“, odgovori stara i okrene pogled prema šjori F. „Ova divojka tu bi bila bliže tim letima.“

Tada sam počela posve tonuti u mrak. Posljednje što sam čula bilo je „hvala Gospodinu da je videla kamenog čovika“, samo više ne znam tko je to rekao, šjora F. ili Tekla. „Već sam se bojala da ga niki neće videt…“

Probudila sam se iznad one jame na Križevici za koju sam mislila da je iskopana za novo raspelo.

Ne, ne, nije bila za raspelo, bila je za mene. U njoj je bilo nabacano granje loze, bilo je i panjeva česmine, bilo je i nekih krpa. Iznad jame je stajao onaj moj Mladen, ovaj put s nožem u ruci. Ja sam klečala. Gledala sam u prazno, onda sam vidjela njega, kamenog čovjeka. Osvrnula sam se oko sebe, tu su bili svi, i Tekla, i šjora F., i šefica, svi, baš svi …

Tada sam nastavila gledati u kamenog čovjeka, gledala sam i gledala u to lice.

Čula sam Mladena kako mi kaže: „Mala, nećeš ništa osjetiti, neće boljeti…“

Rez sam osjećala kao da me netko snažno uhvatio za vrat, a iz mene je počela istjecati sva energija, ama baš sve, sva tekućina, sav život, kao da je iz mene izašla sva toplina.

Kameni me gledao, da, gledala sam i ja njega. Vidjela sam lice, napokon… Tek tada sam shvatila da sam ga cijeli život nastojala izbjeći.

Više ništa nisam osjećala, samo sam pala na granje.

Kao da me progutao oganj.

 

* * *

Probudila sam se jutros bolje nego godinama prije. Ma godinama, desetljećima, stoljećima… Ne znam ni sama koliko dugo. Ustala sam, otišla do kupaonice, umila se, posluga je bila donijela nove ručnike, sobe za goste su bile spremne, danas ću sama otići po njih na Plase. Gosti iz Čeških Budjejovica, navodno, dobri ljudi, dolaze na preporuku onih prethodnih iz Praga, a koji su isto bili dragi.

Odjenula sam se, Adela, moja dobra sluškinja, sredila mi je bubikopf frizuru, napudrala sam se i namirisala te stavila šeširić.

„I, jesam li feš?“ upitam. „Milostiva, vjerujte, kao nikada do sada“, odgovori šeretski. „Uzmite sa sobom i ovo, za dobru sreću“, reče mi i doda amajliju. Znala je ona naše tajne.

Ovo je lijepo izrezbaren komadić kosti.

Franjo je izvezao Isottu Fraschini iz garaže. O, bože, što je to lijepo izrađen automobil. Mislim da sam prva žena u mojoj obitelji sa šoferskom dozvolom.

Odmah nakon tog idemo na druženje. Bit će ovo još jedan prekrasan dan u domu plemenitih Turkovicza.