Noćni ekspres | Milan Zagorac
GRAND MAL
Ne znam jesam li to već negdje napisao, ali posljednjih sam se godina prilično dobro upoznao s bolnicama, odjelima, klinikama, poliklinikama, sustavima prijava, redovima, čekanjima, mišljenjima, ponovljenim mišljenjima itd. Valjda je to neka vrsta karmičke nadoknade za ono što prvih trideset i nešto godina nisam posjećivao bolnice. Tako sam upoznao kirurgije raznih tipova, torakovaskularnu, urološku, ortopedsku, maksilofacijalnu, zatim manje „krvave“ odjele poput neurologije, pulmologije, psihijatrije, hitne prijeme i u nas i u inozemstvu, da nastavim, dijabetologiju, oftalmologiju, urologiju, gastroenterologiju, zaraznu, kardiologiju, radiologiju i, jasno, onkologiju… konačno i palijativnu skrb te hospicije. Da se razumijemo, nisam bio na tim odjelima zbog sebe, tamo sam pratio ljude koji su prolazili terapije, hospitalizacije, imobilizacije, tretmane i sve ostalo, a ja sam, eto, tamo u(o)čio praksu bolničkih protokola, naravno, kada sam nakon nekog vremena svladao osjećaje užasavanja nad takvim mjestima i onim što me snađe da se tamo djenem; i kada sam shvatio da se tamo mogu kretati jer me nitko ništa ne pita niti me sputava. Pa vas tako danas gotovo bez greške mogu smjestiti u neki od bolničkih odjela, ovisno o bolesti, tehnici prijema (hitni ili redoviti), načinu na koji dolazite tamo (dobrovoljno ili loševoljno, odnosno uz policijsku pratnju – da, da, ima i takvih odjela, ali neću o njima), i to bez ikakvih komplikacija i veza, jasno, ako vam stvarno treba.
Najdraže mi je vrijeme posjeta. Pa onda lutam.
Tako sam danas bio na gastroenterologiji. Po n-ti put. U posjetu. Gledao sam posjetitelje, pacijente kako reagiraju, kako reagiraju posjetitelji, kako se bolesnici nekada zaista načekaju da posjeti odu. Gledao sam bez nekog posebnog interesa one plakate s liječničkih kongresa iz Stockholma, San Francisca, Madrida, Rima, sve one smiješne liječničke plakate s kojih nas ljupke i prezgodne djevojke, valjda, upozoravaju na Crohnovu bolest, kao da to ima neke veze s mozgom, i na kojima ljubazna liječnica u srednjim godinama grli staru ženu kojoj priopćava neku, očito gadnu vijest uz natpis, tako to nekako ide, „svako liječenje počinje s nama“.
Tada dolaze dvoje, muškarac i žena, vidim ih da lutaju neko vrijeme hodnicima, znaju što traže, ali zacijelo ne mogu pronaći. Sestre poslijepodne djeluju nezainteresirano, sada su samo nešto mrmljale sebi u bradu, dok je ovih dvoje još lutalo. Tada netko od njih dvoje zaustavi jednu sestru koja je stajala tik do mene; ova je samo grubo rekla, kao „što trebate“, na što su oni rekli da su s Krka i da ih je liječnik opće prakse poslao u bolnicu. Jasno, sestra im je samo grubo rekla da nema ovdje nikoga. Da se razumijemo, uopće mi nije bila namjera miješati se, ja se nikad ne miješam, niti sam se želio praviti pametan, niti mi je cilj bio poniziti sestru. Izletjelo je iz mene spontano, samo sam im rekao neka odu dolje na hitnoću, prijave se i riješe svoj problem. Naravno, koliko god moja reakcija bila spontana i dobronamjerna, nije bila na mjestu jer nije na meni da se bavim time, pa čak ni u smislu dobronamjernosti.
Sestra je bila očito uvrijeđena, vidim da mi zadnjih dana ide taj sport, pa je samo presjekla s protupitanjem, kao „tko ste uopće vi“. „Nitko, posjeta“, odgovorim i odem za svojim plakatima. Nakon nekoliko minuta otišao sam niz hodnik, da bi sestra koju sam maloprije onako nesmotreno i nenamjerno uvrijedio, doviknula iz neke sobe za mnom i rekla „jesam li bila odvratna“ i netom sebi odgovorila „jesam, ne morate mi ništa reći“. Nisam se htio prepirati s njom, kažem još jednom, nije mi nimalo stalo ni do kakvog prepucavanja. „Ali, znate, zapravo su krivi liječnici opće prakse“, opet će ona dok je jednom pacijentu ispuštala vrećicu s mokraćom. Odgovorio sam joj nešto neutralno, uz zaključak „da, baš su liječnici opće prakse neki“ te smo izašli na hodnik, svaki svojim putem.
Najgore je od svega što sam danas shvatio da sam u bolnicama kao doma. Naravno, ne znam ništa o bolničkoj ekonomiji, o distribuciji pacijenata, o protokolima zahvata, pa, da budem iskren, niti ne želim znati. Da sam ikada išta od toga želio, studirao bih medicinu. Udomaćio sam se tamo kao posebna kategorija bakterije pa prepoznajem one fenomene tajanstvenih hodnika, izolacija, dizala koja vode ovdje ili ondje, stranputica kartona, odnosno informacija o povijestima bolesti, prvih kontakata s pacijentima (sve samo ne kao na plakatu), karakterima sestara, čistačica, glavnih sestara, liječnika, onih starijih i mlađih, i sve me to ponukalo da čudno vrijeme učenja o ovim fenomenima nazovem baš tako: grand mal.
Tada slijedi terapija, ja je ne pratim niti što znam o njoj, ja je inače zovem po bojama, ali sad ću se potruditi. Meni je daje glavna sestra kako i pristoji za ovakvog bolničkog veterana: risperidon kao glavni, seroquel, prazine, cipralex kao drugi glavni lijek, xanax, 3 normabela od 10 mg za spavanje. Naravno, uz dozu 200 mg lamictala kako bi se prevenirale toničko-kloničke konvulzije. Ipak je to sve jedan veliki grand mal, zar ne?
