Noćni ekspres | Milan Zagorac

ONO VANI

Starica je znala da je ono vani. Nije bio problem u drvima jer ih je imala dovoljno u kući pa nije morala u drvarnicu ni deset dana, niti je bio problem u hrani: smočnica je obilovala njome, mogla je dvije sezone provesti u kući a da ni ne posjeti prilično udaljeni dućan. Uostalom, sin i kći su uvijek mogli donijeti nešto što je trebalo. Nije oskudijevala, ona je ipak bila prava gospođa, mogla je naručiti da joj neka baba donosi sve što joj treba. Bože, pa ona je bila čak i neka šefica u gradu, ali to je bilo toliko davno da se jedva sjećala da je to uopće ikada bilo.

Nakon mirovine ona i stari su preselili u ovu kuću. Njenu starinu, kako je govorila. I da, bilo im je lijepo, zapravo, uglavnom im je bilo lijepo. No, starost nema lijepu tendenciju, ako se gleda ovako, u smislu da je njezin konačni ishod svima poznat.

Ljeti je bilo lakše, zimi manje, ali na proljeće bi opet moglo biti lijepo. Danju, posebno onom sunčanom, također je bilo lako: mogla je izaći iz kuće, mogla je čak otvoriti i prozore neka Sunčevo svjetlo uđe u kuću natopljenu mirisom dima i crvotočine. Pa čak i kišni dan nije bio problem, bilo je važno da je vani kakvo-takvo svjetlo.

Starica je imala više od osamdeset i pet godina i nije više dobro vidjela, štoviše, vid joj je bio jako narušen, nisu pomagale čak ni „pepeljarke“, pa se po kući i okućnici snalazila po sjećanju, mirisu, zvukovima i šuljanju uglavnom tihih mačaka koje su ili prele ili tiho mijaukale ako su tražile hranu. Češkala ih je povremeno iza uha kada bi popila jutarnju kavu i pojela žitarice kako bi mogla pošteno na zahodu obaviti što je trebalo.

U posljednjih nekoliko mjeseci nakupljala joj se voda u trbuhu i naticale su joj noge. Nije da se nikako nije moglo organizirati odlazak do liječnika, ali znala je ona dobro što je posrijedi, pa bi samoincijativno uzimala veću dozu lijeka kojim bi suvišnu vodu jednostavno izmokrila, a onda bi drugim lijekom nadoknadila izgubljene minerale. Jednostavno nije željela znati što je zaista na stvari, ta joj se riječ, ona ju je zvala „grda bol“, nije rado razvlačila umom, a kamo li da je izusti.

Uglavnom, zima je uz more uglavnom blaga i nije takva da je „dol i brijeg zabijelio snijeg“, no ovog siječnja jest. Baš ovih dana, ove godine, znala je starica da mora biti riječ o znaku; pao je snijeg i kao da je posvemašnja tama zavladala čak i ovdje uz more, u kraju koji je inače toliko sunčan i svijetao da je čak i ovih sedam ili osam snježnih dana, nije starica znala točno koliko, bilo nepodnošljivo dugo. Ipak, hladnoća nije predstavljala glavni problem, kuća se lako grijala s dobrom peći na drva koja je vrlo ravnomjerno i ekonomično utoplila cijeli stambeni prostor, izuzev kupaonice koju bi zagrijala električnim kaloriferom, struju i plin za kuhanje je imala, a pravi problem je predstavljala zapravo samo tekuća voda.

Naime, još davno, dok je pokojni stari bio živ, vodovodne su cijevi položene preplitko ispod zemlje, pokrivene tek kupama i pijeskom ne bi li se koliko-toliko zaštitile od gaženja po putu ispod kojeg su se nalazile, dok je vodomjer bio dosta udaljen, na samom početku uvale, i uz to posve nepokriven i gol, kao da nikada nitko nije ni pomislio da bi mogla doći ta jedna oštra zima s hladnoćama koje su ledom posve spalile ružmarin i pedesetogodišnji oleandar, dok su se masline, ipak malo udaljenije od mora, koliko-toliko „refale“ od ovoga naleta sibirske bure. Očito se voda na satu zaledila i više nije tekla. Dobro, za piće je imala i vina i nešto mineralne u plastičnim bocama koje su donijeli sin i kći još prije mjesec dana, no nije imala vode za kupanje, točnije pranje, a i taj osjećaj da si bez tekuće vode, pa samim time i bez mogućnosti ispiranja WC-a, stvarao joj je osjećaj nelagode.

No, ni približno toliki osjećaj nelagode poput svijesti da je on vani. Starica se nije usudila izaći, znala je da vreba negdje iza konobe ili da je promatra iz šumarka. Kako je bilo mračno čak i usred bijela dana, naime, škura bura posve opravdano nosi svoje ime, on je mogao doći u bilo kojem času, i to iz bilo kojeg smjera. Znala je da ne može ući u kuću tek tako, a ona ga neće pozvati unutra, a ne, to nikako, a jedino je tako mogao ući.

I sin i kći su predlagali da dođe živjeti kod njih. Kuću su smatrali uglavnom nepogodnom za život, posebno zimi. Preblizu je mora pa se slana vlaga uvlačila u sve, zidovi su prastari i predebeli, podovi i stube koje su spajale kat i prizemlje drvene, kuća je prepuna kojekakvog smeća koje je starica godinama nakupljala, to su bile neke kašete i novine s vijestima iz vremena posljednjih kongresa CKSKJ.

Osim toga, „imat ćeš bolju skrb, bit ćeš bliže liječnicima“, govorila je kći. Nakon toga su i sin i kći predlagali da se kuća renovira, modernizira, bolje opremi, „pa barem to danas nije neki problem“, no starica nije dala da se išta dira. „Ne, ne i ne“, bio je staričin više puta ponovljeni odgovor. „Tako je napravio moj otac, uredio vaš pokojni otac, tako će i ostati.“

Iako je kuća imala relativno veliku površinu, bila je pretrpana nepotrebnim stvarima te se kroz nju moralo vrlo pažljivo provlačiti. Fotografije, slike, satovi i lusteri bili su krcati prašine i paučine, no stara je nije ni zapažala.

I sin i kći su znali o čemu se radi, nije bila riječ samo o sljepilu, mogućem karcinomu koji nisu nikada dijagnosticirali, no koji se očito manifestirao, kao i cijelom nizu boljetica koje je imala onako usput; bila je riječ i o demenciji i to vrlo uznapredovaloj. S druge se strane starica bojala da je smještaj kod kćeri ili sina tek jedan korak od toga da je smjeste u „ustanovu“, u ono što se naziva „starački dom“, a u stvari je nešto užasno, „bolje mi je ovdje na svojem, s mačkama, nego s onim dekrepitim starcima“.

Ipak, djeca nisu mislila na to, štoviše, mislili su da će ipak u njihovim stanovima biti, ako ništa drugo, onda barem udobnije. Oboje su znali da bi valjano umrla samo da je pored nekoga, u svakom slučaju, bolje nego sama. Onda bi je tek u zadnjoj fazi, kada je stvar toliko otišla prema kraju, nastojali smjestiti u neku palijativnu ustanovu.

No, starica je imala još nešto na umu: nije željela umrijeti u nečijoj tuđoj kući. „Nitko moj nikad nije umro ni u bolnici, a kamoli u tuđoj kući“, bila je tvrdoglava. I da, još važnije, mislila je da bi shvatili da je njezina „terapija“, onaj jedan cijeli andol i šest koštica marelice koje pojede ujutro, samo jedna „bapska besmislica“ koja zasigurno neće pomoći njezinom zdravlju, a primijetili bi svakako da sve one silne lijekove koje su prepisali liječnici drži u kojekakvim vrećicama. Osim toga, s pravom je pretpostavljala da bi je poslali na još bezbroj pretraga, a one bi dokazale ono što je i sama znala: da je kraj blizu. Ovako je starica imala svoj uhodani način nošenja s ovom spoznajom i ne, nije ju željela mijenjati.

„Osim toga, tko kaže da je kraj blizu“, govorila je sama sebi, iako je znala da se zavarava. Starica je, u trenucima lucidnosti, znala da mozak daje vrlo neobične impulse, koji je čas uvjeravaju da je sve u redu, a već u drugom se osjeća kao da je posve izgubljena. Tada, kada bi osjećala tu slabost, trebala je samo na koji sat leći u mračnu sobu i pričekati da se „mozak sredi“. Uzimala je i omega tri kapsule, ali svakako je znala da to eventualno samo usporava, a zapravo ne pomaže. „Možda samo andol, on je za srce.“

Nakon što bi slabost prošla, nazvala bi kćer koja bi povremeno i navratila vidjeti majku, uostalom kao i sin.

Ni jednom jedinom riječju starica nije željela aludirati na to da je kraj blizu. Nastavljala je po svome, no sada ju je ovo sa zaleđenom vodom zaista uznemirilo. Mogla je, da se usudila, proviriti pored kuće i zagrabiti malo snijega koji bi otopila i oprala se njime, no bojala se da se ono vani ne prišulja i ne uvuče u kuću, ili da je, nedajbože, zgrabi iza leđa. Starica ne bi preživjela taj strah. Tako se već danima nije oprala niti je bila u zahodu, a i škure je, dok je trajao ovaj mrak, čvrsto zatvorila ne bi li na svaki način spriječila ono vani da je slučajno promatra po kući.

U kući je bilo toplo i sigurno. Imala je hrane. Samo nije imala vode, osim one u trbuhu i nogama i da, bočica mineralne u „dispenzi“ ilitiga „špajzi“ i frižideru.

Osjećala je slabost. Čudno, jutros kao da joj nisu pomogli ni andoli od kojih je znala povraćati jer su joj izjedali želudac, a ni šest koštica marelica kao da nije dalo nikakve snage. Nije pomogla ni kava, pa čak ni to što je gladila mačke. Nije ju čak ni tjeralo na zahod. Rado bi to obavila, pa bi se ionako nekako oprala, barem vodom iz boca, a u zahod bi bacila varikinu na sve skupa, ali ništa…

„Mora da je zbog toga što nisam bila četiri dana u zahodu“, mislila je.

Nije imala snage nazvati kćer. Bila je dosta žedna. Legla je i sjetila se nečega što ju je cijeli život mučilo. O tome nije govorila ni sa kime, bilo je to strašno, ni sin ni kći nisu znali za to, samo ona i pokojni stari, a svi drugi koji su mogli znati su ionako pomrli.

Bilo je to šugavo vrijeme, odmah po ratu, iako je bilo i Trumanovih jaja i onoga sira s crvenom korom i Unrinih paketa, jadnik kao da nije imao što piti.

Staricu je progonio taj dječji plač, plač i plač.

„Bože, pa to je dijete stalno plakalo“, pomislila je stara.

Da je mogla, plakala bi, ali nije mogla. Znala je da će ga uskoro sresti.

„Mora da je bio gladan, sirotan jedan…“ mislila je. „Mora da je bio stalno gladan“, ponovila je još jednom kao da je sebe pokušavala uvjeriti da je to istina.

Možda je i bila.

„Pa to mlijeko nije vrijedilo ništa, dobro su mi govorile one babe da će mi dijete umrijeti ako ga ne dam dojilji“, opet je pomislila. „One su babetine imale mlijeka da su mogle hraniti čitave vojske, a ja sam bila mršava i jadna, imala sam tek…“ nije se mogla sjetiti koliko godina. „A ja sam mu dala kozje mlijeko, bože, što sam bila glupa…“

I umro je. To se zvalo fras. Plakao je i plakao i nakon što se toliko tjedana naplakao, umro je. Nitko nikada nije davao objašnjenja zašto su mala djeca do prve godine umirala, reklo bi se „fras“ i gotovo.

Stara je, iako je stari bio pravovjerni partijac, tražila sve sakramente za umrloga sina. Stari, nakon onog nemilosrdnog plakanja, pa iako je u ratu vidio svašta, nije mogao odbiti ovu sitnu duhovnu i prije svega ljudsku utjehu svojoj zaista nesretnoj ženi. Uostalom, on je bio i njegovo dijete, a i svi u mjestu su znali o čemu se radi, šefovi su se jednostavno napravili blesavi, čak su došli i na sprovod, naravno, kako i ne bi.

„Možda od gladi, pa to je moje mlijeko bilo sama voda“, pomislila je stara. „Bože, koliko čovjek može biti glup.“

Stara je zaplakala nakon puno godina. U biti, prvi put nakon što je umro stari. Zapravo, nije se sjećala kada je plakala i je li tada uopće plakala.

Odjednom je osjetila neku snagu, ustala i došla do ulaznih vrata.

„Dođi, miliću, dođi“, pozivala je pred vratima u sumrak upravo kao što je pozivala mačke na hranjenje u kuću. „Dođi, mišiću!“

Nije dolazio. Dugo je dozivala, ali on nije dolazio. Ona je još dugo i tužno dozivala, da bi zatim prošla po terasi, najprije jednoj, pa drugoj, pa vrtu, te se napokon vratila u kuću, legavši nesretna na krevet.

Zatvorila je oči i opet zaplakala. Bez glasa i bez suza.

Ono je sjedilo pored nje.

Iako ga starica nije precizno vidjela, već samo u sjenama i konturama, znala je da je to bio lijep, mlad muškarac, zacijelo sličan njezinom sinu, no ljepši. Morao je biti ljepši. Njen je sin već star. Ovaj je zauvijek mlad.

Starica više nije znala zašto se tolike godine bojala susreta. Ležala je mirno, ruke su joj bile tople, a osjećala je i toplinu koja joj se nadima u grudima. Željela je da je privije, no sve ju je boljelo i više nije imala snage ustati.

Uhvatio ju je za ruku, osjetila je kako su meke i mlade.

„Bože, pa ti uopće nisi ostario“, rekla je.

„Ne, mama, ne“, rekao je i pokrio je lagano, najlaganije, mekom pamučnom plahtom nastojeći da je ništa ne zaboli.

„Jako sam žedna“, rekla je stara.

On joj je stavio rukom par kapi vode na usta.

„Voljela bih…“ željela je nešto reći, ali nije imala snage.

„Mama“, reče, „sad ćeš osjetiti toplinu kako ti izlazi na usta“.

„… da me zagrliš“, dovrši stara misao, no nije bila sigurna da je izgovorila riječi.

„Uskoro, mama, uskoro“, odgovori joj. „Najprije ćeš pasti u mrak.“

„Drži me za ruku“, reče stara. „Žedna sam…“

„Vječno si žedna“, odgovori joj.

Nasmijala se pogledavši ga. Pomislila je da bi mu trebala reći da je on bio vječno gladan. Bio joj je smiješan, pomislila je kako je smiješno da se šali čak i sada.

„Trebao si raditi u cirkusu“, nije bila sigurna ni je li ovo izgovorila ili je samo pomislila.

Znala je, da je bio ostao živ, zacijelo bi bio veliki šaljivac. Znala je da sve treba baciti na valcer i smijeh, a on bi to sigurno razumio. Ništa nije bilo ozbiljno.

Gledala ga je gotovo zatvorenim okicama na nasmijanom, ispijenom i suhom licu. Više ništa nije rekla.

Znao je da bi sada rekla da ga je zauvijek voljela i da se cijeli život grizla jer je bila mlada, glupa, nije znala kako, nije slušala savjete, nije se snašla, no ništa od toga nije mogla reći. On je, uostalom, sve to razumio.

„Samo me drži za ruku“, reče posljednjim snagama glasićem koji je bio posve slab, gotovo kao šapat.

„Hoću, tu sam“, odgovori.

Stara se opet nasmijala. Znala je da je uvijek bio tu. Znala je da ga je nekada dozivala i „anđeliću“, znala je da je tu negdje pored njezinih mačaka. Nikako joj nije bilo jasno zašto se kasnije toliko bojala. Možda jer je mislila da je srdit? Možda se samo bojala kako izgleda ovaj čas, a taj će doći upravo kada ga ugleda? Zacijelo zato.

Bila je sretna jer ju je on pratio.

Sada je valjalo samo da napokon zagazi u slanu rijeku.