Noćni ekspres | Milan Zagorac

SPECIJALNI SLUČAJ

 

Davor nije ni slutio da će mu se, umjesto pretpostavljene i gotovo prorečene propasti, baš toga dana dogoditi upravo suprotno. Naime, već je dulje razmišljao o tome, točnije, čak je još jutros razmišljao konkretno o konopu ili fenu u kadi, ali dnevne su ga obaveze izvukle iz stana kako bi mogao doći u školu i odmah nakon nastave posjetiti, a koga drugoga do Kazimira, odvjetnika posebno obučenog za „specijalne“ slučajeve, poput njegovog, koji su bili istovremeno stručnjaci za brakorazvodne parnice jednako kao i komplikacije po ostavinskim raspravama. Kako god, nemili zadatak, opet kod Kazimira, no Davoru nije preostalo drugo nego da se odvuče do njega i to riješi jer u suprotnom je morao počiniti to što je planirao ili, još gore, nazvati Kazimira da ne može doći, odnosno slušati njegove najprije neprekidne pozive, a nakon toga još beskrajnije tirade o tome što bi trebalo činiti ili što učiniti ili što pokušati učiniti, ali uz prisutnu vjerojatnost da stvar možda i ne uspije i da „nije loše uvijek imati plan B“.

Davor se, posve iskreno, nije nadao nekom „uspjehu“; naime, suprugina ga je obitelj razvlastila imovine, čak i onoga što su zajedno stekli u braku, a sve za račun zajedničke kćeri s poteškoćama u razvoju koja je, uzgred budi rečeno, iako si to nije ni mogao ni želio priznati, bila uzrok Davorova bijega od svega. Ponajprije od takve „stežuće i gušeće“ obitelji koja je postala noćna mora.

„Nisi nikakav izniman slučaj“, govorio mu je Kazo. „Uglavnom od takvih situacija bježe muževi, ali imam čak i nekoliko žena. Po meni to je više psihosocijalni fenomen nego neki obiteljskopravni. Mislim da je sve to nedovoljno jasno, iako je navodno sve jasno. Uglavnom, najgore što ti se može dogoditi je da izgubiš sve, ali odlična je vijest da to znači novi početak.“

To Davora nije nimalo tješilo. Jedan jedini na svijetu ili jedan od sto milijuna, njemu je sve to bilo posve nevažno. No, ovo uporno propadanje do novog početka činilo se čak i gorim, kada bolje razmisli, od onoga što je proživljavao ranije.

Godinama je Davor razmišljao o svemu tome, godinama je pokušavao pobjeći iz toga „zatvora“, iz toga „kljucanja“, iz te permanentne brige i opterećenosti; ne, nije da nije volio svoju kćer, ali… I tako je gurao sve dok mu se nije pružila savršena prilika, to jest alibi, to jest uvjerenje da je riječ o istini, a to je da ga je navodno „vjerna supruga“ vjerojatno prevarila, i to s nekim susjedom-pomorcem s petog kata. Nije bila to baš neka dokaziva isprika, u svakom slučaju slab alibi; naime, niti ju je našao in flagranti, niti se ta neka navodna veza nastavila; bio je to možda zlonamjeran trač, možda njegova projekcija, ali Davoru se to učinilo kao savršena izlika da kaže „ovako više ne ide“ te je napustio kuću i ženu i kćer s poteškoćama u razvoju, ostavivši ama baš sve, neriješeno, dakako, a što se, kao,  rješava u hodu, baš sada, ovih zadnjih nekoliko godina, dok mu je ostao tek auto (slupao ga je u prometnoj, totalka, prije više od godinu dana, zaradivši pritom višestruki prijelom ključne kosti) i motocikl koji je kupio nakon razvoda kada je osjećao nakratko neviđeni osjećaj slobode, no sada ga je prodao jer plaća koju je dobivao u školi gdje je predavao hrvatski jezik i književnost jednostavno nije bila dovoljna za troškove života, suda, odvjetnika, alimentaciju za kćer i silne količine alkohola u kojima je utapao mizeriju u kojoj se našao. Da stvar bude gora, od nekad perspektivne karijere gdje mu se smiješilo savjetničko mjesto uz pripadajuće koeficijente, kao i prilično vidljiva i cijenjena „karijera“ lokalnog kulturtregera i pisca, do današnjeg nespasivog „slučaja“, Davor je postigao obiteljski rekord; naime, sve to u svega tri-četiri godine činilo se zaista brzinski, s tendencijom da se nikad ne popravi. Štoviše, okretao je glavu na ulici od onih što prodaju Svjetiljke ili Fenjere, kako god, znao je da mu se nakon ponovljenih hospitalizacija zbog alkoholizma i depresije zacijelo smiješi baš takva sudbina, ali on sebe nikako nije mogao vidjeti kao kakva prodavača na ulici. Radije je želio to završiti o konopu ili s onom elektrokucijom u kadi; „važno da nema krvi“, mislio je.

„Suvišan čovjek“, kukao je pred Kazimirom.

„Vidi“, sada ga je Kazo pokušao malo pridići, „imam za tebe nešto što se ne odbija, nešto što baš odgovara tvojem profilu…“

„Kazo, ne zanima me“, bio je kratak. „Nemoj me ni pokušavati nagovoriti.“

Znao je da se radi o nečemu što nema veze s pravnom stranom slučaja; naime, već mu je u više navrata Kazimir nudio neke druge aktivnosti, pa čak i to da otputuje negdje na par dana, na mjesec dana, nešto, bilo što, a što nije značilo pravne aspekte obiteljskopravne zavrzlame.

„Ali, pričekaj…“ sada Kazimir ode u stražnju prostoriju, zvao ju je „ostava“ iako je to bilo nešto između skladišta, kuhinje i privremenog arhiva, dok je ovo gdje su sjedili nazivao „kancelarija“.

„Ne, ne, nemoj se ni truditi…“ govorio je Davor, dok se Kazimir nije dao smesti.

Iz „ostave“ se čulo Kazino šuškanje i kopanje. Davora je zvuk podsjećao na kokoši u kavezu.

„Našao!“ uzvikne Kazimir pobjedonosno s nekom mapom u rukama, kao da je riječ o nečemu neviđenom.

„I?“ upita Davor.

„Vidi, znam da si, osim ovoga sranja koje radiš i gdje ćeš kad-tad dobiti otkaz, jako zagrijan za pisanje“, nešto je smjerao Kazo. „Pratim tvoje tekstove.“

„I?“ opet upita Davor. „Ima li to kakve veze sa slučajem?“

„Davore, kako ne kužiš, ti si izgubljen kao pravni slučaj, dobar muž i nježan tata, ali nisi kao čovjek“, bio je otvoren Kazo. „Na sudu je mala vjerojatnost da će ti žena nešto ostaviti, mogli ste se nagoditi odmah, ali ti mi dolaziš godinama nakon s molbom da spasim što se spasiti da.“

Davor je ostao šokiran. Možda je stvarno trebao jutros omastiti konop samome sebi te odgurnuti stolicu, no, iskreno, nije imao hrabrosti. Ali ovakva doza iskrenosti djelovala je gotovo letalno na njegovu ionako fragilnu stvarnost.

„Vidi, znaš da sam godinama radio kao sudac“, nastavi Kazo, kao da ispred sebe nije imao ono Davorovo blijedo, tupo lice, dok su mu se niz čelo cijedili grašci znoja.

„Kao što rekoh, čak i ja čitam povremeno ta tvoja sranja koja pišeš, nemoj se uvrijediti, ali to su stvarno sranja… mislim, pa koga ti želiš zainteresirati sa svojim pričama koje zahtijevaju neku ‘načitanost’, s aluzijama na nekog Kamova, na neki identitet, apeliraju na savjest, na svijest… ma daj“, odmahne mu Kazimir rukom. „Ljudima treba akcija, radnja, negativci, pozitivci i dobro koje uvijek pobijedi…“

Davor je i dalje bio, najblaže rečeno, u predinfarktnom stanju.

„Gle, kume, tebi treba prava priča“, kaže Kazo približivši mu se na dvosjedu s onom debelom plavom mapom u rukama. „Prava, autentična, živa, ljudska priča, ali koja ima nevjerojatnu radnju…“

Davor je skoro proplakao od muke.

„Prava priča, kažeš. Jebe mi se za pravu priču, meni treba način da se riješim ove pokore, a ne pisanje neke tvoje…“

„Stani, stani, stani!“ prekine ga Kazimir. „Nisi me odslušao do kraja, a sada sjedi, hoćeš da nam napravim kavu, neću te nuditi lozom… hehehe, da, ti si apstinent…“

Davor je gotovo poželio ustati i pozdraviti se, no Kazimir mu znakom ruke kaže da ga sasluša još malo.

„Vidi, ovo je priča kakva se rijetko dobiva, hm, kakvu rijetko tko ima prilike dobiti… Ja sam godinama razmišljao da je napišem, ali ja osim pismena i sudskih odluka dosta slabo pišem, da budem iskren, nemam taj kapacitet za napisati nešto ovako složeno, monumentalno, jezivo, a tako ljudski…“

„Čekaj, ti želiš sljedeće: da odustanem od svog predmeta, da uzmem ovaj tvoj materijal i po tom tvojem materijalu napišem knjigu…“

„Odnosno roman“, opet ga prekine Kazo. „Vidi, ovo se ne može izgovoriti ni napisati u drugoj formi, mora biti fikcija, mora biti prava priča, unutra ti je sve, imaš zapise sa svih suđenja, imaš nalaze patologa, imaš nalaze forenzičkih psihijatara, imaš sve…“

„Pravi krimić“, pomalo ironično doda Davor, shvaćajući da je njegov pravni put očito završen porazom.

„Ma… prije triler, moguće i horor, možda i prava grčka tragedija, ne znam što bih ti rekao, ali radi se o autentičnoj priči tu iz našega grada, odavde, moguće je da čak i poznaješ buduću protagonistkinju, a koju sam imao čast osuditi na dvadeset godina, no, eto, izašla je nakon 10…“ kaže u jednom dahu Kazo. „Ne želim reći da je ona bila razlog mojeg odustajanja od sudačke karijere… ha, karijere… ali svakako me pokolebalo…“

„I čak i da napišem taj roman…“ prekine ga pomalo uznemireno Davor.

„Ništa, vidjet ćeš. Ja ću ti pomoći ako ti trebaju sredstva i veze. Znam neke koji će ti srediti nagradu, mislim da, ako stigneš, možeš biti hit jesenskog sajma knjige u Zagrebu… Imaš tri mjeseca…“

„Stani, stani…“ opet ga prekine. „Ti znaš ljude koji bi mogli to pogurati…“

„Čuj me, kume, ovdje nagrade nisu milijunske, ali mislim da bi stotinjak tisuća pomoglo. Osim toga, bio bi lansiran, ne znam kako da ti kažem, iz 3 c županijske lige u 1 a ligu. Svi bi govorili o tebi, o tom tvojem romanu, haha, tvojem, haha, da, baš tvojem…“ kaže Kazimir s nemalo ironije. „Uglavnom, završimo mi ovo sranje s tvojom parnicom, ne bavi se time, uzmi ovaj materijal, ne zovi me previše u vezi s time dok ne bude gotovo. Kad završiš s romanom, odnosno kad napišeš ne manje od 180, ali ne više od 200 ili najviše 300 kartica romana, dođi, javi mi se, pazi da sve završiš do kraja srpnja, tada se zatvara natječaj… Ovo je pakt: ja ne znam pisati, a ti ne znaš o čemu bi pisao. Ovo je prilika, ti oslobađaš mene, a ja lansiram tebe…“

„Tri mjeseca?“ upita Davor.

„Da, u čemu je problem? Prosječan novinar može napisati deset kartica na dan, a ti ne bi mogao u tri mjeseca napisati roman po sinopsisu koji ti je dan u presudi, koju ti u cijelosti dajem u povjerenju i uz zahtjev da nikada nikome ne kažeš izvor svoje informacije, jasno? Dobro, znam da si sjeban u mozak, ali znam da vraški dobro pišeš…“ zastane na trenutak. „Baš vraški…“

„A da mi kažeš nešto o tome?“ upita sada Davor.

Davor je intimno već odlučio prihvatiti posao pa je u glavi smišljao kako će organizirati vrijeme rada u školi i pisanje, kako će sve to posložiti, kako će uspijevati s dosadašnjim obvezama i ovom novom, ali koja je trebala završiti „slatkim brigama, zar ne“, gruntao je. Nije se ni jednoga trena zapitao otkud Kazimir, ostarjeli, prepredeni meštar, zna sve ljude koje treba povući za rukav ne bi li se unaprijed osiguralo nagradu, knjigu kod važnog izdavača, predstavljanja na najvažnijim portalima i medijima, distribuciju na svim kioscima, ali Davor je već nakupio dovoljno iskustva u svojih gotovo pedeset godina života da bi znao da mnogo toga izvana ne izgleda onako kako zaista izgleda, a da neke stvari ne može doznati ako mu nisu dani ključevi da se to dozna.

„Vidi, to je bilo prije skoro 20 godina, čak i da je odgulila sve, danas bi brojala sitno do izlaska“, kaže Kazimir. „Priča je zamršena, ima tu i incesta s ocem, ima tu i jedno neriješeno ‘samoubojstvo’ majke, a potom i pitanje brata koji je dan-danas na Rabu i nitko ga ni ne spominje. Kako god, žena je imala troje djece s tri različita muškarca s kojima je manje-više istovremeno održavala vrlo labave veze. Tri kćeri. Sve su tri kćeri, negdje oko svoje adolescentske dobi, a sve se zbiva u razdoblju od osam i pol godina, iznenada umrle na neobične načine: jedna se bacila s Krčkog mosta, druga je pala pod vlak, a treća je umrla tako što je noću pala niz stepenice u zgradi u kojoj su stanovali. Žena je naizgled priprosta, ima tek osnovnu školu, to ti moram reći, navodno radi kao kasirka u jednom supermarketu, ima danas pedesetak godina, ali izgleda kao da joj je trideset i pet. I da, viđam je povremeno, pozdravlja me, kao i ja nju. Uglavnom, na ovoj zadnjoj smo je klepili. To jest, sve je bilo sumnjivo, od toga da je mala pala usred zgrade po kojoj se kretala svaki dan, do kontuzija po tijelu i trauma glave koje nisu odgovarale padu niz stepenice. Najprije su posumnjali na sudskoj medicini, zatim je stvar zakuhala, otvorene su i one prethodne obdukcije; na svima se činilo isto ili slično, jednostavno nisu bile samo traume tkiva od navodno konkretnog uzroka smrti, već su uočeni sitni, jedva vidljivi tragovi nečega što je prethodilo smrti, kratko i jasno, brutalna premlaćivanja. Ekshumacije nisu mogle biti izvršene jer su djevojčice, ne moram ti reći, bile brzinski kremirane, obitelj, to jest majka je tako tražila. Poanta je da se podudara vrijeme kada djevojke stradavaju s vremenom kada ona, da se razumijemo, ona je vrlo… vrlo laka žena, dakle, kada ti njezini muškarci trajno odlaze od nje. Svaki put kada bi Sahib, Bojan ili Krešo otišli, njihove bi kćeri stradale nakon manje od mjesec dana. Jedna stvar je ostala otvorena, a ona je, čini se, važna za priču, nju ćeš posebno istaknuti: ona je projicirala incest koji su počinili ona i njen otac na svoje ljubavnike, a svoje je kćeri smatrala krivima, kužiš, Snjeguljica i Medeja u jednom, razumiješ, ljubomora, i na taj je način ona kažnjavala svoje ljubavnike i istovremeno svoje kćeri koje su se usudile dirati majčino leno. Ne ulazim u mogućnost da se to i dogodilo, naime, kćeri nisu bile virgo intacta, ako me razumiješ, ali mislim da ti ne živiš u tom svijetu, to je tebi sve špansko selo, tebi je sigurno neshvatljivo to da su dvanaestogodišnjakinje seksualno aktivne… Međutim, to nije bio predmet istrage. Istraga se fokusirala samo i isključivo na posljednje ubojstvo, dakle nesretni je slučaj prekvalificiran u ubojstvo s predumišljajem. Iskreno, ona je osoba koju sam želio žarko poslati pred zid, ali već je smrtna kazna bila davno dokinuta… I da, zvali smo je „doktorica“. Naime, poznavala je kazneno pravo bolje od sudaca i odvjetnika, ma bolje od mnogih… Kažem ti još jednom, to je neškolovana žena, čovjek ne bi očekivao da ona uopće i čita, a kamoli piše, no vidjet ćeš njezine podneske, ne, nije ih pisala pravno obrazovana osoba već ona… navodno polupismena piljarica. I da, nije imala odvjetnika. Niti ju je tko htio braniti niti je ona nekoga željela. Onaj po službenoj dužnosti jednostavno nije imao što raditi, bio je tamo, hm, baš po službenoj dužnosti…“

„Priča nije loša“, kaže Davor.

„To, to ti kažem“, kaže Kazimir sada s pogledom kojim ga je doslovno vezao. „Ovo je priča kakva se nalazi možda u romanima, možda u filmovima, možda u fikciji, ali ovo je nešto što ja kao sudac pa odvjetnik ne mogu ispričati, vezuju me tajne i obveze. Istini za volju imam diskrecijsko pravo reći neke stvari, no postoji etos, znaš… Ali tko tebe sprječava da to ispričaš…“

„Čekaj, a ti to meni daješ tek tako, bez naknade, bez…“ upita Davor.

„Da, i to me više ne pitaj, rekao sam ti, ovo je pakt, ja se ovoga jednostavno želim zauvijek riješiti. Kad sve završi, možeš mi dati knjigu, potpisanu, naravno…“ kaže Kazimir, „za dugo sjećanje… Hoćeš li moći?“

„Da, da, da…“ Davor odgovori pomalo smušeno. „Naravno.“

„Jesi li siguran? Jer ovo će ti promijeniti život…“ još ga jednom upita Kazimir.

„Da, naravno“, odgovori Davor.

„Onda ruka ruci…“ kaže Kazimir i promrmlja nešto kao „nismo Turci“ ili neku sličnu glupost.

Davor nije razumio ovaj posljednji dio. No, rukovali su se, Davor je preuzeo mapu i, da, današnji mu je dan zaista bio prijeloman.

„Valjda su se tako preklopile zvijezde“, pomislio je dok je izlazio. „Valjda je tako pao grah.“

 

* * *

Istina je da je Davoru trebalo nekih mjesec dana da pohvata sve konce priče koju je želio ispripovijedati i istina je da mu je za sve trebalo puno snage, puno apaurina i puno viskija. Za ovakvu je stvar odustao od apstinencije, kao što je odustao od svakog oblika druženja s bilo kime, uključivo i Kazimira kojega u sljedeća dva mjeseca, kada bi pisao u suprotnim smjenama od onih u školi, nikad ni za što nije kontaktirao. Da, priča je bila izvanredna, bila je monstruozna, bila je zaista velika i da, Davoru je zaista teklo to pisanje. Najprije je pisao desetak kartica na dan, kasnije, prema kraju, osjećao je da mu ni dvadeset ili trideset nije bilo problem. Pomalo je pred sam kraj knjige osjetio zamor, već je nastupalo debelo ljeto, smetala ga je vrućina te je mogao pisati samo noću ili ranim jutrom. Na kraju je zaradio neku upalu sinusa, u samom finalu oblikovanja glavnog teksta. Osjetio je najprije vrućicu, a potom i slabost, te je završio kod liječnika s antibioticima, naravno; morao je smanjiti alkohol, no kao da mu više nije ni trebao, osjećao je da je roman nekako postao živ, da su svi ti likovi i radnja, koliko god bili nelagodni, postali stvarnost, kao da se i sam našao kao promatrač te jedne košmarne zbilje koju nikada nije upoznao, a koja je ukazivala ili na psihopatologiju ili na opsjednutost, ali bez onih okretanja glave za 360 stupnjeva i levitacije ili četveronožnog hodanja unatrag. Činilo se kao da je sam sotona-đavo bio više nalik jednoj običnoj, doduše dobrodržećoj sredovječnoj prodavačici u supermarketu, nego nečemu kako smo naivno zamišljali vraga.

Bilo kako bilo, Davor je rukopis na vrijeme predao Kazimiru koji je, cokćući, nakon nekoliko dana rekao da je to „remek-djelo“.

„Osim ovih par sitnica koje ćeš doraditi“, dodao je kratko. „Nema smisla da baš bude predoslovno.“

Davor se nije suprotstavljao. Uostalom, ovo je više Kazimirova priča nego njegova, pa stoga „neka bude po njegovom“, mislio je.

Već je u glavi slagao scenarij po kojem bi se možda mogao vratiti ženi, prekinuti tu „usranu agoniju“, vratiti se kćeri, da, svojoj predragoj kćeri koju je napustio jer, eto, nije mogao više, ali vratio bi se slavodobitno kao uspješan i zreo, sređen čovjek, zar ne, tako je egzaltirano razmišljao tih dana.

Postojala je samo jedna jedina mrvica sumnje koja mu se počela zavlačiti pod kožu, a odnosila se na tu „jebenu prodavačicu“, na tu ženu o kojoj je napisao roman, na tu „doktoricu“ kako su je zvali. Jer, ona je bila sve samo ne neka bezopasna jadnica, ona je stajala negdje sa strane, negdje u ovome gradu, negdje na ulici, tko zna gdje, možda na rubu sna i jave, nije ni sam bio siguran.

Doslovno ga je počela razdirati ta jeziva sumnja, čak i prije no što je oglašeno da je njegov roman „Specijalni slučaj“ proglašen romanom godine i da će biti tiskan u prvoj nakladi od 100.000 primjeraka uz jednako toliko pripadajućih, doduše, bruto kuna novčane nagrade plus autorski honorari, to jest tantijemi koji će kasnije nadolaziti, Davor nije ni znao ni pretpostavljao kako i u kojem ritmu.

Na poslu je odjednom postao opet „cijenjen čovjek i stručnjak“, umalo da nije postala „čast raditi s njime“, kao da se prije svega nekoliko mjeseci nije radilo o tome hoće li ga najuriti ili prethodno poslati na obavezno liječenje, pa onda prigodno najuriti, naravno, bez nagradnog ručnog sata i jubilarne nagrade.

Davor je znao da nešto ne štima, da je onaj crv sumnje, ta prodavačica tu negdje, možda baš na kiosku na kojem je kupio cigarete, a što je učinio samo da vidi fizionomiju prodavačice, ili na blagajni supermarketa u kojem je, istovremeno gledajući svoje lice s lokalnih i nacionalnih dnevnih listova, promatrao žene koje rade na blagajnama, nastojeći izbjeći one koje su u godinama i približno zamišljene fizionomije, a koje bi danas odgovarale „doktorici“ koju je poznavao samo s fotografija od prije više od dvadeset godina.

Osjećao se uspaničeno i u onim trenucima kada je sjedao u bus za Zagreb na snimanja emisija o knjigama, koje je malo tko gledao, ali i kada je pogledavao oko sebe u trenucima kada je davao izjave pred kamerama o književnoj sceni u vlastitom gradu iz sada novostečene pozicije, ako ništa drugo, „lokalne književne zvijezde nacionalnog sjaja“. Znao je da će to biti kratkotrajno, možda tek koji mjesec, a vjerovao je i da će napadi panike vezani uz „prepoznavanje“ konkretne osobe i glavne (anti)junakinje njegovog romana pomalo jenjati s vremenom, kada se slegne ovaj šušur koji se podigao na nekoliko mjeseci. Čak ga ni određena osporavanja književnog djela koja su dolazila s jedne strane kritičarskog ili čitateljskog spektra ili pak društvenomrežna vrijeđanja ili nekritička divljenja nisu posebno dirala kao ta neka neodređena, ali ipak određena „obična“ žena od krvi i mesa o kojoj je napisao knjigu, u što je zaronio kao što pisac mora zaroniti, ali da prethodno nije razmislio o toj sitnici, o tom detalju, o neizrecivo nebitnome, jer „kome je u bilo kojem društvu na svijetu stalo do jedne osuđene kriminalke“, tješio se. No, Davor je znao da je zašao u područje kojem moguće nije bio dorastao, osjećao je potrebu da o tome porazgovara s nekim, osjećao je neizrecivu silu koja ga je budila usred noći i koja mu je govorila „opet depresija“, a koju je uspijevao suzbiti tek ogromnom količinom tableta koje nisu činile ništa do toga osim što bi barem privremeno spriječile strah, suspregnule ga, gurnule pod tepih, no činilo se bez trajnijeg rješenja.

„Sve, ali sve što ste mi rekli, upućuje, Davore, na depresiju“, rekao mu je terapeut. „Ja to volim opisati na sljedeći način: imate veliku robnu kuću i aparate za gašenje požara, one crvene, ali i protupožarni sustav razgranat po cijeloj zgradi sa sustavom dojave i slično. Aparatom ugasite samo mali plamen, ali ostalo gori i dalje, a protupožarnim sustavom gasite cijelu robnu kuću odjednom. To vam je razlika između anksiolitika i antidepresiva.“

Međutim, antidepresivi nisu počeli djelovati ni nakon tjedan ni nakon dva, čak ni nakon mjesec dana. Posvuda je osjećao da je ova žena, „doktorica“, tko god ona bila, bila prisutna: na placi, u busu, na šalterima, na sve je strane vidio žene koje bi odgovarale profilu te žene-ubojice.

„Pa pomogao sam ti!“ rekao mu je konačno jedan dan Kazimir nakon gotovo godinu dana što mu je doslovno na pladnju poklonio književnu sezonu za pamćenje. „Jel’ imaš novac? Imaš, čim si platio moje troškove. I kupio novi auto. Jel’ imaš slavu? Imaš. Pa ja u cijelome životu nisam bio u medijima koliko ti u manje od tri mjeseca ove zime. S ovim dalje moraš se nositi sam. Hej, glavu gore! Pa napokon imaš pravu priču! I da, ovo zove drugu, još bolju knjigu… „

Davor se sav zbunjen spustio dizalom u prizemlje iz Kazimirove kancelarije i nastavio bauljati po gradu.

Ne, ovo više ne ide…“ mislio je. Činilo mu se da odasvud vreba njezin pogled, da je „doktorica“ doslovno bilo tko i bilo gdje; štoviše, imao je osjećaj da ga promatra ili čuje kroz mobitel ili računalo; zalijepio je trake preko kamera na laptopu i tabletu, razmišljao je da je možda moguće da ga već odavno promatra, pa „zašto i ne bi, izložio sam njezin život ruglu“ koliko god bila zločinka; dakle, proslavio se na njoj, a možda nije trebao ili nije smio govoriti o tome. Donekle je razumio što je Kazimiru značilo ono „riješio sam se toga“. Donekle je razumio Kazimira kako je mislio da bi bilo najbolje da ju je osudio na smrt, ali takva kazna nije bila predviđena, no možda bi sve ovo, „mislim, ovaj cirkus“ bio daleko manje stresan pod uvjetom da nje jednostavno više nema, da nije „među nama“. U času mu je palo na pamet možda da je ubije, ali osjećao je preveliku slabost da naudi i životinji, a kamoli čovjeku.

„Kad bolje razmislim, Kazimir knjigu možda nije ni pogledao, nego ju je samo šutnuo u onu svoju ostavu“, vrtio je Davor dalje film dok se ukrcavao u gradski bus za negdje, nije znao gdje, nije mu bilo ni važno.

Tih je noći imao strašne more o mrtvoj djevojčici koja je stajala pored kreveta. Najprije je stajala, a nakon toga je vrištala, on je čuo vrisak, bile su to one ubijene djevojčice.

„Zacijelo je i ona tu negdje“, mislio je, a usred noći su mu se pojavljivale odurne slike s obdukcija. Budio se opet u rani čas, između 3 i 4, u najgore doba, onda bi opet popio šaku anksiolitika pa bi sutra zaboravio doći na vrijeme na nastavu, pa je napokon, posljednjih mjesec dana uglavnom proveo po bolovanjima koja nije mogao drugačije opravdati no da je „psihički bolestan i labilan“ te da nije sposoban redovno raditi. Što je, ako ćemo istini za volju, i bila istina, no na njegovu žalost, to je postajao sve ozbiljniji razlog ili za invalidsku mirovinu ili za promjenu i grada i sredine, što je značilo i posla. Međutim, Davor se nije osjećao sposoban ni za kakav posao, posebno ne novi, a još manje u drugoj sredini.

Nakon tog dana kod Kazimira, otišao je još nekoliko puta kod terapeuta. Činilo mu se da je strah od otvorenih prostora ili prostora koje ona može nadgledati nešto manji no ranije. Ipak je osjećao manji strah od pogleda i promatranja, od mjesta koja bi mogla biti pod nadzorom, naravno, počeo je nekako racionalizirati da možda čak ni mobitel nije kontaminiran.

„Možda djeluje lijek?“ pitao je terapeuta.

„Možda vi sami sebe liječite?“ odgovori mu terapeut.

Davor je ostao zbunjen.

Kako se približavalo ljeto, osjećao je jaku potrebu da vidi svoju djevojčicu. Možda da ode na more s njom, dobro, „spasiti propali brak je nemoguće“, mislio je, „ali sa svojom curom mogu van, zar ne?“

Osjećao je da više ne želi davati intervjue, a srećom ga, nakon gotovo devet mjeseci, više nitko nije ni spominjao. Okretao je glavu od svoje knjige u knjižnici. Pravio se da knjiga niti ne postoji, odnosno, koliko se pravio, toliko se osjećao otuđen od nje da je zapravo sve manje i manje o njoj i razmišljao.

„Očito je bio u pravu“, odgovorio je samome sebi kada je pomislio na terapeutove riječi da „sve mora pustiti niz vodu i da će stvari početi same dolaziti u balans, ali da za sve treba vremena“.

Veselilo ga je što mu bivša žena, čak i nakon onako mučne parnice i natezanja, čak i nakon svega toga, nije priječila da se druži s malenom. Doduše, nije ona više bila baš malena, ali za njega je uvijek bila malena. Osim toga, da, ne treba se zavaravati, osjećao se loše zbog svega, da, najrađe bi povukao one riječi i onaj rastanak, onaj odlazak, ono raskusuravanje, ionako nikakav bitan pomak nije napravio nakon svega, štoviše…

„Objavio si knjigu“, rekla mu je bivša supruga čak i bez zrnca ironije. „Napokon si uspio u onome što si možda trebao i ranije napraviti.“

Nije htio objašnjavati. Osjećao je u njezinom glasu malu razinu razumijevanja koja bi se mogla shvatiti kao opravdanje njegovog čina. „Žene znaju oprostiti, možda ne zaboravljaju, ali opraštaju…“ mislio je.

Možda bi mu nekoć njezino uvijeno laskanje godilo, ali nakon ovakvog posrnuća koje je proživio nakon te knjige, a što je bilo znano samo njemu i njegovom terapeutu, zaista nije želio otvarati tek pokrpanu ranu. Kratko je prekinuo tu temu, ukrcao svoju djevojčicu u auto te su krenuli put plaže, na more, na kupanje.

„Hoćeš da nam tata kupi sladoled?“ pitao ju je.

Osjećao se preplavljen emocijama i amnestiran nakon dugo, dugo vremena, kao da je sva bol svijeta odjednom istekla iz njegova solarnog pleksusa.

Ona mu se nasmijala u znak da. Znao je da voli one najšarenije.

„Sad će tata, sad…“ rekao je i putem tražio neki kiosk, benzinsku, shopping mall, bilo što, samo da nabavi za svoju malu taj prevrijedan sladoled.

Uskoro je vidio maleni kiosk u blizini mjesta gdje su namjeravali parkirati. Platio je dnevnu parkirnu kartu, uhvatio svoju malu za ruku te su krenuli prema jednom od kioskića koji ljeti preko noći niknu uz plažu.

„Kava, sladoled“, pisalo je na ploči iznad kioska. Djeca u mokrim gaćicama nestrpljivo su čekala u redu i dodatno provjeravala ponuđene vrste sladoleda na reklamnom panou, dok su, moguće baš njihove majke, onako raskošno ljetno ispršene, čekale svoje makjate, kapučine i esprese kako bi nastavile s dnevnom dozom sunčanja i tračanja na plaži.

„Dobar dan“, pozdravi Davor gospođu za pultom. „Evo, ja ću ovaj lješnjak, a mala će…“

„Dobar dan, gospodine!“ pozdravi ga prodavačica. „Da, mala će šareni, zar ne?“

Davor je počeo shvaćati. Ne, nije to bila neka njegova projekcija. Niti je to bila konfabulacija, ne, ovo nije bila deluzija. Niti je to bila neopravdana paranoja. Ruke su mu se u trenu ohladile, a lice poprimilo blijedo-zeleni ten s krupnim znojem koji se cijedio niz čelo. Ovo je bilo prepoznavanje.

„Obožavam vašu knjigu, recite mi, a kada će nastavak, zanima me što se dogodilo s glavnom junakinjom…“ nastavi prodavačica. „Svakako bih voljela jedan primjerak s vašim potpisom…“

Davor je osjećao da je paraliziran kao žaba pod svjetlom. Osjećao je miris svih sladoleda i svih kava na plaži, svih krema za sunčanje odjednom, miris mora i miris žena i djece koja su bila neposredno pored njega, zajedno s nepodnošljivom cikom i prskanjem na plaži. Postalo mu je posve neizdrživo do trenutka kada mu je silovito zabljesnulo pred očima, a glava mu se počela okretati u neugodan položaj.

Bol je postala neizdrživa. „Ali, gospodine, jeste li dobro?“ čuo je glas okupljenih ljudi dok je padao u nesvijest.

„Zovite hitnu, zovite hitnu! Diše, diše! Konvulzije, čisti grand mal…“ bile su posljednje riječi koje je čuo. Nakon toga je zavladao posvemašnji mrak.