Noćni ekspres | Milan Zagorac

DOKAZ UROĐENOG IDIOTIZMA

Ne moram kao Danilo Bata Stojković stvoriti lik Babija Papuške kako bih iznio dokaze da sam „sistematski uništen od samih idiota“. Dobro, možda nisam baš uništen, ali znam da imam taj unutrašnji mehanizam za samouništenje. Naravno, urođen je, a za što mogu iznijeti nekoliko obiteljsko-povijesnih dokaza.

Na primjer, moja prabaka Eva, pokoj joj duši, dakle, ta je moja prabaka 1912. odlučila zajedno sa svojom cijelom švapskom obitelji odseliti u Ameriku. Nije to bilo neko veliko čudo u to doba, tko nije odselio u Ameriku, jadna li mu majka, pa je tako i moja prabaka skupa s dvoje djece i mužem alkoholičarom i obiteljskim nasilnikom odlučila otići preko oceana. I otišla je, štoviše, došla je ona u Nevjork, tamo je nešto i radila, za to su se vrijeme njezine sestre snalazile, poudale, teta Katica više nije bila Katica, nego je postala teta Keti, da bi se ova moja Eva, e to je fantastičan obrat, iz nekog razloga dvije godine kasnije, dakle, u sam osvit Prvoga rata, vratila u Ðakovo, bez muža kojeg je ostavila. Ok, muž je bio alkoholičar i obiteljski nasilnik, ali to ne opravdava činjenicu da je prabaka iz tog razloga otišla na krivu stranu svijeta. Što nije otišla u Kaliforniju? Što nije otišla skupa sa svojima u Ohio, u grad Akron, gdje bi kupila milijun akri zemlje, započela svoj business, rodila novu djecu, našla novoga muža, ne znam što, uređivala vrt i glasnik svoje useljeničke zajednice, prošla krizu, lude dvadesete, još luđe tridesete… Ne, ona se vratila u Ðakovo, ma što u Ðakovo, u Mandićevac, ma ni u Mandićevac nego u šumu u Veliko Nabrđe, našla još jednoga pijanca koji ju je odveo u tu šumu, mislim tu mu je bilo radno mjesto, čovjek, taj moj pradjed, bio je nadlugar, pouzdan čovjek na državnoj službi, ali pijanac i opet obiteljski nasilnik… I ugošćavala je baka Eva tako zeleni kadar, Čarugu, ustaše, partizane, esesovce, Čerkeze, Kineze, koga nije… jer je njen čoek bio ionako stalno pijan pa bi tu i tamo malo zapucao na ženu i djecu kad na druge nije mogao i zapalio štagalj da ih istera iz njega, pizda li im ona brezobrazna materina… U međuvremenu je ovaj izdahnio… Kao i rat, uostalom, hvala bogu.

Mislim, čak i iz današnje perspektive ne izgleda logično vratiti se ovamo?

Zatim onaj drugi, moj pradjed sa strane očevog oca. Taj je lik, ne znam kako bih ga nazvao osim „taj lik“ imena Dane, prezimena Zagorac kao i ja, otišao u Ameriku, bio na Wild West, zaradio zlato, kefao se s Indijancima, Meksikancima, medvjedima, vukovima, Johnom Wayneom i Clintom Eastwoodom, bio kao oni likovi iz Točno u podne ili Dobar, loš, zao, mrka lica s debelim spojenim obrvama, s borama i opakim koltom uz glazbu Ennija Morriconea, onako, zrelih srednjih godina, oko 30, muževan, pljačkao vlakove na trasi Union Pacifica (a to je kvantni skok u odnosu na onodobno ličko drumsko razbojništvo), ali zaradio je neki novac, ma ne neki nego legendarni novac, puno novca, da bi odjednom odlučio vratiti se nazad u svoju ličku vukojebinu, pa je najprije na kartama i kocki u nekim prčvarnicama u Otočcu i Gospiću sprdio one golden bullions dolare, sat sa zlatnim lancem, pa čak i kolt… I ostade i on na tom svom selu opet do drugoga rata, opet ista priča, ustaše, četnici, partizani, Talijani, Nijemci, sve to… Pa zar nije mogao ostati u onoj priči o kaubojima i Indijancima? Čak nije ni narodni heroj, ništa, ne, taj je moj pradjed bio sve samo ne dokaz pametnog i dugoročnog ulaganja, naime, on je kao i ona prabaka, malo zagrizao tog novog svijeta i došao opet iz nekog nejasnog razloga nazad.

Pa zašto, za majku milu, zašto? Pa zar u toj Americi nije bilo nešto malo bolje i izazovnije nego ovdje?

E, pa to nije sve. Djed moje none, dakle moj prapradjed, taj je pak išao u onu Južnu Ameriku i došao je 1881. u Buenos Aires, gdje je proveo kao noštromo, tako smo barem mi mislili, točno dvadeset godina, stekao opet nešto novca, ma ne samo nešto, i malo više od nešto i eto ga, hop, 1901. vratio se i taj Bartol. Zašto? Nikome nije jasno. Jednostavno se vratio, oženio, dobio djecu, pokrenuo opet biznis, opet došao rat, pokrenuo sinu biznis i opa, ubi ga granata u onom drugom ratu. Eto, baš me zanima bi li ga ubila granata da je ostao na rijeci Plati. Dobro, nije ni Argentina neki genijalan izbor, ali hajde, barem je pamtila bolje dane.

Da zaokružim ovaj mali presjek urođenog obiteljskog idiotizma, tu je moj drugi prapradjed s majčine strane. Taj je odlazio i dolazio iz Amerike, napravio nekoliko djece, zatim opet odlazio i tako nekoliko puta. Ne znam kako se snalazio, navodno nije sve to skupa ni bilo tako loše, puno je Komižana te generacije radilo u Kaliforniji, sve su to bili opaki igrači, dobri radnici, mnogi od njih čak i s nekim poduzetničkim ambicijama.

Ali ovaj je moj oko 1913. došao u Komižu, taman stigao napraviti još jedno-dvoje djece i klisnuti natrag, kada je došao do Trsta i umro. Navodno od upale slijepog crijeva; valjda se tada umiralo od upale slijepog crijeva. Osim činjenice da je umro u Trstu, a i to znamo iz nekog telegrama koji je poslao neki njegov suputnik s kartom u istome smjeru, ne znamo više ništa. Nitko ga se ne sjeća, nitko ne zna gdje je ušteđevina, nitko nema ni jedan jedini dokument, nitko se ne sjeća ovoga neuspješnog povratnika, nitko ne zna ni gdje je točno pokopan. I sad se pitam, je li mu trebalo toliko vraćanje ovamo, iz San Pedra u Komižu? Zar nije mogao pokupiti tu svoju obitelj i trajno otići, kao i mnogi drugi, u tu Kaliforniju?

Eto, zar nije mogao neki moj fiktivni ja sada živjeti u „California“ kao moj daleki rođak David prezimena Felando s otoka Biševa i istraživati ove „eksotične korijene“ na drugom kraju svijeta uz dobro „pifo šuju“ kada za vrijeme ljetnih praznika dođe unucima pokazivati egzotične mediteranske prapostojbine?

I sada, kako drugačije nazvati to nego urođenim defektom, pogreškom u razmišljanju, ne znam kako bih se izrazio, urođenim idiotizmom koji te uvijek i iznova vuče na ovu luzersku stranu svijeta, ovdje gdje sve slabo uspijeva. Kako naći pravi naziv za tu samouništavalačku nostalgiju koja te iz evidentno boljega uvijek vuče ovdje gdje je evidentno gore?

Ili je riječ o nečemu što još uvijek ne mogu razumjeti? Dobro, da je samo jedan od njih drugačije odlučio, mene ne bi ni bilo, ali to nema veze. Mene ima, a opet ne razumijem zašto su se vraćali. Kao što ne razumijem zašto ja ne idem. Naime, za razliku od njih, ja sam barem na njihovom iskustvu mogao nešto naučiti. A to je da je po život opasna ludost ne pokušati se domoći te Amerike. A još je luđe domoći se pa se vratiti.

A očito nisam ništa naučio. Pa sada tipično hrvatski zdvajam. I potkrjepljujem tvrdnju da samo lud ili idiot ostaje.

Ili postoji crv sumnje: možda se zaista nebo urotilo kako bi se izvršilo nešto sasvim drugo. Tko će ga znati.