Noćni ekspres | Milan Zagorac
HALO, PULA, IMAMO PROBLEM
Daleko od onih velikih stvari koje su se odvijale negdje u kuloarima zavjereničkih skupina, a posebno daleko od notornog mita zvanog „Houston, we have a problem!“ Bepo i Žiga su u svojem bijelom fići tog lijepog ljeta 1963. trebali obaviti bazično jednostavan zadatak: utvrditi točnu poziciju moćne podmorničke baze negdje na području između Monte Gargana i Riminija. Nije bilo posve jasno točno gdje jer Bepo, taj posljednji živući svjedok događaja, zbog poodmakle dobi više nije u stanju prizvati baš sve detalje. Nije u stanju obaviti ni ono na zahodu kako treba, pa zato svako jutro pojede žitarice s jogurtom i jednu kavu ne bi li se uspio „pokenjati kao čovjek“, kako kaže, a ako i to ne ide, onda pita da mu se nabave one tablete s reklame.
Kako bilo, Bepo i Žiga su, opremljeni kao da idu na ljetovanje, s kuferima na stražnjim sjedalima, krenuli modernom talijanskom autostradom smjerom od Trsta preko Portogruara do Mestra, pa dalje prema Ravenni, usput oprezno gledajući kako bi uspješno sačuvali identitete dvojice muškaraca iz mirne, susjedne, prijateljske i nesvrstane Jugoslavije koji su odlučili provesti ljetovanje na znamenitim plažama Riminija. Sve je bilo pripremljeno za to: losioni za tijelo, oprema za kupanje, točno usklađeni Vostok i Raketa, sunčane naočale, fotoaparat Smena, naravno, uz toga ljeta neizbježni Sapore di sale u podsvijesti.
No, kako to obično biva, Bepo je gotovo na početku napravio pogrešku, a koja je mogla imati jako visoku cijenu; naime, na semaforu u Mestrama je prošao na crveno, na što je zaradio trenutno zaustavljanje od strane revnih karabinjera.
Bepo i Žiga su bili posebno odabrani za ovaj zadatak, obojica su navodno govorili talijanski, jer im je to, kao, bio drugi materinji jezik s obzirom da je jedan bio s Visa, a drugi s Malog Lošinja pa su imali pučke škole završene na tom jeziku. To ih je trebalo kvalificirati da se mogu neprimjetno, nevidljivo, neuočljivo infiltrirati u Italiju, pa na miru obaviti svoj zadatak, dakle otkriti tu podmorničku bazu i vratiti se u Jugoslaviju, napokon na zasluženi godišnji odmor.
„Biste li to napravili i u Jugoslaviji?“ strogo je upitao karabinjer.
Bebo i Žiga su bili blijedi, tek im se kap znoja slijevala niz čelo. Čak su skinuli i sunčane naočale.
„No… no… signore polizioto, mi dispiace, non sono da qui…“ pravdao se zamuckujući Bepo.
Karabinjer je negdje otišao pa je iščekivanje u autu potrajalo neko vrijeme, usput fiću pretvarajući u usijanu peć na užeglom asfaltu.
„Dobro, ovaj put samo opomena, ali…“ karabinjer se na kraju smilovao. „Znate da ste u Italiji.“
„Grazie, grazie mille…“ odgovarao je snishodljivo Bepo. Znoj im se cijedio niz bijele lagane košulje. Moglo bi se reći da je od vrućine. No, objektivno, malo je nedostajalo. Zacijelo je i u Italiji vrijedila ona da se prema turistima mora biti manje rigidan, pa je prošlo samo ovako, s opomenom i da znaju da su u Italiji.
Bepova je današnja procjena da se „pulicajcu nije dalo jebat s papirima, jer, znaš, koliko je to zajebancije… koliko izvještaja kada digneš…“ nije izgovorio riječ. „Onako mu je bilo lakše…“ doda.
Srećom po naše Bepa i Žigu, nakon gotovo cjelodnevnog putovanja njih su dvojica došli do Riminija. Bio je to dug i iscrpljujući put, a Bepo mi nije stigao ispričati sve detalje (jer je opet morao na zahod, prostata je veliki problem u tim godinama), osim da su stajali povremeno na benzinskim stanicama gurajući se po autocestama s onim silnim njemačkim, austrijskim i francuskim krilatim automobilima koji su hrlili na nezaboravno ljetovanje na već tada nadaleko poznate plaže.
Bepo i Žiga su se uredno prijavili u hotel gdje su imali rezervaciju, dobili bračni krevet te nakon toga, tek u kupaćim gaćicama i šlapama, s ručnicima na ramenima i obaveznim sunčanim naočalama obilazili svaki svoju stranu od desetak kilometara plaže, usput napasajući oči na raskošnim tijelima tek propupalih poslijeratnih ljepotica.
Naravno, cijela je ova epizodna potraga bila posve neuspješna; jedino su uspjeli razgledati divote kapitalizma u obliku milijuna dupeta i sisa koje su se izležavale na ležaljkama, pijesku ili plutale na blagim valićima one druge strane našeg lijepog plavog Jadrana. „Mi smo tek uzimali poduke iz galebarenja“, kaže Bepo i doda: „Ovo gledanje golišavih mi je bilo, da ga jebeš, najdraže od svega.“
Sutradan je trebalo nastaviti put, ovaj put ne po autocestama već uzobalnim državnim cestama, usput stajući i fotografirajući turističke vedute, jel’te, od Riminija preko Ancone do Pescare pa skroz do Manfredonije; put je potrajao gotovo cijeli dan. No bez i najmanje naznake te podmorničke baze, bez i jedne jedine najave da se igdje, ali igdje nalazila ikakva baza, a koja im je u štabu bila predstavljena kao nešto gotovo posve izvjesno i svakako prijeteće, no bez preciznih koordinata. Navodno je morala postojati jer su navodno Rusi sagradili slično u Albaniji, pa zašto to ne bi napravio i NATO.
Bepo je tu zastao u pripovijedanju, kao da je i njega samoga izmorila ova putešestvija od prije više od 50 godina.
„I onda smo došli u neki, ne znam, valjda hotel“, kaže Bepo. „Rekli su nam da se tu javimo. To je bio neki stari zamak, sve drveni ili kameni podovi i stropovi, portreti nekih kontea ili markeza, ali primao je goste. Znam da recepcionara nije začudio naš pasoš.“
Bepo je naveo da je dvorac bio na stijeni iznad mora, da nije imao ni struju, a možda ni vodu, da je sve bilo osvijetljeno tek svijećama i da se navečer, netom nakon smrkavanja, oko dvorca počela okupljati neka skupina ljudi, neki jako skupi automobili, sve sami Mercedesi, Rolls Roycei, Jaguari, te da su u veliku dvoranu počela dolaziti neka jako fina gospoda u skupim smokinzima i šeširima. „Mora da je to bio skup mafije“, kaže Bepo. „Ili ovih, kako se ono danas zovu, masona… iluminata, jebo ih bog“.
„Mi ti to ništa nismo razumjeli. Zašto smo baš tu došli, zašto na to mjesto, što smo trebali?“ kaže Bepo i zaključi: „To ti je uvijek neki blef. Najvažnije od svega je dobro blefirati“, doda.
Sutradan su rano ujutro krenuli nazad. Misija je bila – kratko i jasno – fijasko, i to najviše vrste. Pretpostavljeni će ih sigurno destimulirati jer jednostavno nisu bili dorasli zadatku.
I tako su, razočarani, šetali vrućim ulicama prašnjave Ravenne i tražili neko mjesto gdje bi barem za utjehu pojeli sladoled ili popili pivo.
Odjednom, prolazeći pored nekog zida, s druge je strane doletjela prava nogometna lopta, lijepa, kožnata, onakva kakvu su imali samo pravi nogometaši, te pogodila Žigu u glavu. Još se nisu uspjeli ni pribrati, kad na zid skoči neki mladić u talijanskoj uniformi, naravno, očito za vrijeme slobodnog vremena, te povikne: „Mi passa la palla, per favore!“
Dok je Bepo dodavao loptu, Žiga je slikao, na što je talijanski vojnik došao te upitao: „Possiamo fare una foto insieme“, što je Žiga i učinio. Zatim je došlo još vojnika, pa moguće čak i neki podoficir, pa su se svi zajedno lijepo slikali, a onda je pao prijedlog da odigraju utakmicu.
„Zašto ne, jebeš ti to, mi smo isto voljeli nogomet“, kaže Bepo. „Volio sam igrati s Talijancima, dobri su, dobri…“
Na kraju, umjesto da pojedu sladoled, odigrali su dobru prijateljsku utakmicu s neprijateljskim vojnicima, štoviše, pojeli njihov obrok, napili se vode i dobili preporuku gdje mogu noćiti za ne prevelike pare, a uz to im mogu preporučiti gdje su i djevojke.
Bepa je tijekom druženja mučilo to oko podmorničke baze, no nikako nije smio odati identitet. Odlučio je pretpostavljenima prijaviti da je upravo ova kasarna baza mornaričke pješadije, i to ne bilo kakve nego neke važne brigade. Uostalom, i svi su drugi podaci iz štaba bili mahom netočni, pa što ne bi i ovaj.
Nakon pristojnog odmora i ponešto opuštanja, Bepo i Žiga su sutra sa svojim bijelim fićom nastavili prema Trstu pa Jugoslaviji. Naravno, Žiga je svakako želio kupiti nešto lijepo za ženu, neku maramu, nije imalo smisla da samo prođu kroz Trst a ne kupe ništa, dok je Bepo odlučio kupiti nove cipele u obližnjoj Viale XX settembre. Ta zašto propustiti priliku?
„I tada ti, jebo te bog, izleti na ulicu iz dućana s cipelama Ecija, moja školska drugarica“, kaže Bepo. „Možeš misliti, svi smo je zvali Ečija jer nam je učitelj rekao da se svaki c ispred i čita kao č… E, ona ti je bila moja prva djevojka…“ stari nekako zamišljeno zastane.
„Morao sam s njom porazgovarati, nije bilo druge“, kaže stari. „Otišli su iznenada, dosta poslije rata, jednostavno su otišli… I vidi je sad, prodaje cipele u Trstu…“
„I tada mi je odjednom, ispod glasa, Žiga rekao: ‘Bepo, bjež’mo, identitet nam je kompromitiran, sve su mreže zatrovane’“, završi.
I druge nije bilo. Na kraju su štabu predali gotovo posve prazan izvještaj, podmorničku bazu nisu locirali, nisu vidjeli ništa vrijedno spomena niti se išta dogodilo. Nisu ih degradirali. Valjda su dobro blefirali. Ili loše. Kako se uzme.
Ipak, cipele nisu kupili, a ni Žigina žena nije dobila nikakav poklon… Za sve je bila kriva Ecija zvana Ečija, koja je, eto, ni kriva ni dužna, pokvarila planove.
Desetljećima kasnije, Ecija je, kao i kasnije njezina djeca, radila u istome dućanu, a Bepo je kod njih godinama kupovao cipele.
„Bila su to lijepa vremena“, zaključi Bepo. „A i talijanske cipele su jebeno dobre. A sad opet moram u zahod…“
