Pomaci, tišine | Andriana Škunca
UMREŽEN U SVOJU MJERU
Pauk ispisuje svijet ovijen svilenim vlaknima, meku srž – do koje se rastvara. Umrežen u svoju mjeru iščekuje pad, umor krila. Kostur ose ili kojeg drugog kukca znak je prolaznosti, nepažljiva leta. U dostupnoj visini gradi mjesta, skuplja pokrete, njihovu težinu. Vjetar se naslanja na njega. Ljepljivo mu tkanje miješa s prašinom. Sve odjedanput zaustavlja. Žrtvu umata u vlastita stradanja. Ne odgađa ničiju smrt.
Ipak, čime i kako izvlači u zraku crtu između dviju tankih biljki od čije se težine one ne savijaju?
Sadržaj
PRIKUPLJANJE RUKOPISAPrikupljanje rukopisa
Otok, slana riba
Tarantula
Kiša se uvlači pod more
Ovca
Noćni leptir
Svagda na uvidu
Iznad mraka
Izmaknuti prostori
Veli vrh
Sjena
Djetinjstvo
Mijene sunca
Putovanje
Vatra
Na vjetru
Udubine mraka
Sparina
Kako odlaziš
Umrežen u svoju mjeru
Na udaru kiše
Krajem ljeta
Nadomak ruševina
Obeshrabrenih kopita
S koliko lakoće
Položaj prema slici
Razmak
Rastanak
Zrcalo
Jesenska
Nakon što je dvadeset i jedan dan padala kiša
PRAH I SPOMEN
Početkom proljeća
Sunčane pjege – noćne mrlje
Prizor
Na čijoj strani
Ni površine niti jasna oblika
Kupa
Prije sna
Nekog, negdje, nečim
Uzrok a ne posljedica
Staza vjeverice
Trenutak
Mokrice
Rukopis
Fotografski aparat
Fotografija
Kako sve brzo zaboravlja
Majka na putu iz jednu u drugu prostoriju
U svoj tihi hod
Noću nas pohode mrtvi
Stara ura
Zajedno s tobom prah
POGOVOR: PJESME IZ PRAHA
Željka Čorak
Impresum
