Pomaci, tišine | Andriana Škunca

IZMAKNUTI PROSTORI

Nekoje nam stvari izmaknu iz života kao da nikada nisu postojale. Ostanu istom napori da se skupe obrisi, prisjećaji što udahnjuju zbiljnost. Da bismo se dublje proželi izmaknutim, potrebno je doći blizu, odmjeriti vrijeme između onda i sada, ugraditi potankosti. Ali kako nedostaju stvarni, opipljivi oblici koje nedoknadivo zamišljam, cjelovitost prizora svagda je u nekom razmaku. Dvije su stvari tako zauvijek i nepovratno nestale iz mogućnosti da ih dodirnem, vidim: kuća u kojoj sam provela djetinjstvo i staro groblje. Nedostatak tih suprotnih slika odjedanput me ostavlja bez djetinjstva, zapravo bez mogućnosti da ga potvrdim.

S groblja posjedujem barem fotografiju, iz kuće ništa. Preostaje da je gradim i dopunjujem u mislima, po sjećanju kako nailazi: ulaz s kutne strane, kuhinja, dvorište. Vrijeme prije sna kad bi majka govorila: „Gre deveta ura“ (kao da je to neka gospođa koju ne smijem vidjeti).

Ali da bih skupila tu rasutu predodžbu potrebna mi je kuća, njezini omjeri, raspored soba, vrata, prozori… A nje nema, ni ulice, ni dvorišta. Nijedne podrobnosti što bi potvrdila viziju. Groblje je iz drugog razdoblja mog djetinjstva. Kao jedinu tvarnu uspomenu na taj predio očuvala sam dio nadgrobne ploče – nepravilno isklesan križ na čijem je podnožju, kao uporište, naznačena lubanja. Slijeva nadesno teku brojevi i slova prekinuti u sredini križem: 1861 – NAM NA..

Istrošena slova poput rebusa koji treba odgonetnuti u željeni iskaz, dio po dio. I taj razjedeni rukopis otkriva zajedništvo višeg smisla, on je tu očit. Tekst je vjerojatno glasio: I OTPUSTI NAM NAŠE GRIJEHE. Ja bih još dodala – i žalost što nedostaju cjeloviti prizori.

No, da li bi to onda bilo isto?

Ovako mogu zamišljati i kuću i ono što se u njoj događalo. Mogu dodati sve što mi padne na pamet, bez straha da će to stvarnost ispraviti.

Možda se time prošlost bogati za nešto dodano, za nestala carstva o kojima se znade dosta, samo što im nema tragova, ili još nisu pronađeni.

Na groblju kojeg više nema iskopane su zidine stare bazilike. Bila je neobično velika. Znači, puno je grobova stalo u nju. Sada poput jednog jedinog, starijeg od svih drugih, zadivljuje svojom protežnošću.

Kada tako nestanu prostori s kojima nas vežu prekomjerna čuvstva i kad ih jedino prizivanje nadopunjuje svojim tijekom, vidimo da prošlost obnavlja i dograđuje sadašnjost. A nesvjesni dio onaj svjesni.