Pomaci, tišine | Andriana Škunca

VELI VRH

Iz podnožja nema puta i onaj kojim idem samo je jedan u nizu drugih – jednako nevidljiv. Gledam uzvisinu s koje se otkida golema težina. Uzdignuta prostornost skupljena na jednom mjestu. Najprije kao zapreka, pa utočište, pa neizmjerni muk.

Kamenje čuva dio preobrazbe, omeđuje prostor. U sve manje trusi se brdo i najsitniji pijesak dio je njegove protežnosti.

Opleten strujama zraka, otvoren na bezbroj mjesta. Istom potrošnošću udara vjetar. I da nema raspuklina, rana, sipljivih kamenčića, drača – još bi­smo ga teže dohvatili.