Pomaci, tišine | Andriana Škunca

RUKOPIS

I

Podižem pogled s papira i sve što nazirem, otisak je mrlja.

Rukopis-mravinjak širi se uokrug stranica. Misao postaje opipljiva izbočina. Slova, usuprot, pritišću težinom koju mu daruju. Unutar sužena vidokruga točka pribire mali svijet. Sve je lagano u ruci što prati mimohod stvari – svrstava ih i niže u pritajenoj radosti.

Izvan papira, lastavica u letu skuplja mušice. Paučina stišava pauka. I sve se dijeli po drugačijim svrhama.

II

Ako te uhvatim u svijetlu rešetku, izmjerim rast i širinu, hoćeš li danas izostati s popisa najbližih? Iz utihla rukopisa samo šare dopiru do tvojeg jastuka. Više kao trag koji ne možeš razmrsiti.

Davno već odustali od putovanja. Ovako iz daljine skupljam te na rubovima bjeline, dodirujem kao omekšali uzduh zavučen među prste.

I na kojoj smo to stranici zagledani unatrag kad rukopis oduzima gusta tkanja zbilje a riječ dopunjuje prostor?

Tebi je sve to ništa, i uspomene što nas ponekad dotiču prevrćeš u ništavilo.

Naravno, vidjet ćemo se – pišeš; pa mi se vidimo i kad se ne vidimo – pišem ti.