Pomaci, tišine | Andriana Škunca

NI POVRŠINE NITI JASNA OBLIKA

I

Niti ispružili ruku niti pritisli oči o bilo koju stranu. Samo uvukli u se zadnji dah, nagib prekomjerne žalosti.

II

Razgovorljivi u želji da se oglasi dirljiva žrtva. Smrznuta nam usna puna poruka. Tvrda misao.

Svjetlo klizi niz lice u pjenu uzglavlja.

Kako uzdići suhu sliku, kako je pokrenuti u anđela?

III

Lubanja rastopljena grudama mraka svojim položajem krivi predio. Muk se razlaže u nešto manje vidljivo. Uzduh otire s kostura sol.

Smrt nema površine ni jasna oblika.