Pomaci, tišine | Andriana Škunca

KRAJEM LJETA

I

Skakavci u letu istežu sliku vlastita skoka. U nju se saplela modrina, vitica lozina rasta, koromač, kadulja.

Do mora vjetar u šuštavim listovima. Napuknuta dioba.

Suvišna se razdaljina trusi u otisak.

II

Samoća se vješa o vrata, zasipava pukotine, omekšava zid. Trebalo bi krenuti. Uzeti zrak za oslonac.

III

Stavljam pod plamen vrhove natučenih sadnica. Ali svjetlo pada u kušnju boje meda. Smola izgriza mliječ, pčela siše vunu. Otapa se dan u rešetkama grana. Ostrugana stabla izdužuju vjetar.

IV

Ljeto je unaprijed i unatrag, prizor kojem granice traju u samostalnu propadanju. Sunce rastače kosti prostora, spajajući bliske stvari: svod isušen sljepilom.

Ljeto je u praznoj školjki mlačna mrlja. Više ga ne vidim. Ne znam kamo bih.

V

I uopće, gorka naranča ispunja voćnjak crvenilom. Sunce obješeno o klatno odzvanja cestom. Zasijeca otišlo.