Pomaci, tišine | Andriana Škunca

KAKO SVE BRZO ZABORAVLJA

Kako joj nečujno prolazi, majka namata vrijeme na štap, razvlači ga u hodu. Doziva iz raznih udaljenosti, provjerava, pita. I dok šeta, štap je ticalo kojim ispituje – gleda.

Kako sve brzo zaboravlja, neprestano ponavlja isto: kako, kada, zašto? Sadašnjost protječe kroz nju kao nešto neprisutno. Sve čega se sjeća dolazi iz djetinjstva i nekih budućih predjela. O tome nam priča svagda isto.

Kad se uspinje stubištem, vrijeme za njom zamata nevidljivi sag. Sa svake stube pita: – Jesi doli? – Jesi li dolika?

Nikoga. Ništa.