Pomaci, tišine | Andriana Škunca

KUPA

Tu se voda dijeli u dva niza: jednom stranom unilazi u niže, drugom izjeda krošnje poleglih vrba. Odavde sve teče do podnožja tvojega grada – do zavoja s kojega čamci ne mogu dalje.

Niz vlati magla.

Šaljem ti ovu rijeku kao zrcalo o koje zapinje vjetar. Na tvoje uzglavlje sipi mekoća dana. Vlaga nagriza sjećanje.

Slijepljena o zidove, otpada tišina. Izvan rijeke teče neka druga voda – širi se, dohvaća više nego što bi htjela.

Polako otapa: riječ, rečenicu – mijenja težinu.