Pomaci, tišine | Andriana Škunca

ZAJEDNO S TOBOM PRAH

Iz svake stvari koju dirnem diže se prašina – naboran zrak. Maknem li stolicu, čeka me u vunastim naslagama po podu. Uzmem knjigu, listam prah. Soba se naprašuje s jednog kraja na drugi. Uronjena u sitne čestice što se pri jačem vjetru ili hodu uzdižu iznad svog skrovišta.

Godinama se taloži i skuplja, tamni pri vrhu. Uočljiva za jačeg svjetla. Jednostavno se pojavi kao znak nevidljive duše predmeta i krajobraza.

Ulazi u ormare, pod svjetiljku, u pore zidova – sliježe se na staklo. S njom i vrijeme ide na nas. Sjeda na olovku, uvlači se u rukopis, među slova, izjeda papir.

Svaki dan pomalo nas izgriza iznutra i izvana. Prenosimo je pokretima, udišemo, putujemo s njom. Pripitomljena, svagda uz nas.

Istreseš li je, isprašiš štapom – navire istodobno s nekog drugog mjesta. Cijeli svijet satkan je od njena pomična daha.

Ne vidiš li je, ne znači da je nema. Skrila se. Mahneš li rukom, možeš je dozvati. Za trenutak pokrenuti. I tako, zajedno s tobom idu prah i spomen da ćeš se u nj pretvoriti.