Pomaci, tišine | Andriana Škunca

MOKRICE

I

Raspucala jesen suši polja. Izgaraju vrškovi grana, tinja pepeo lišća. Tlo se trusi u ugasli vjetar. Ugarci krošnji prošupljili nebo. Blagost silazi u dan. Šuma steže obruč oko naših koraka. Zaplićemo se u šutnju iz koje nema odjeka. Usta slijepljena u muklinu.

Čitam s tvoje ruke predio koji ide na nas – iz tišine do pritajenih glasova. Treba izdržati spaljenu nutrinu stabala što nas griju svojim ogrebotinama. Koliko nepoznatih šumova u titravoj travi, koliko zamki što vrebaju razlomljenim čeljustima.

I ma koliko se opirali, već su s nama zavladali.

II

Iznad putova postoji svagda jedan – onaj po strani; samo zamišljena crta prošivena napuklim lišćem, po kojoj se ravna naš hod. Tražimo ga ispod peteljki, napola ispruženih kao rep guštera. List je načeo kostur od žila u kojem vlaga nabire čelo i svjetlucavo raspršuje glas.

Kažeš: među svim putovima odmjeravamo samo jedan. On je jednako nepouzdan i pun mraka. Premda nema nade i nekih konačnih obrisa, slijedim te sa strane osluškujući svaki tvoj pomak.

Usporednim hodom otiskujemo različite tragove. Po tvom se hladan dah zakorio u maglu. Lebdi vodena mreža u začavljenu zraku. Između brojnih kodova: šiba, mahovina – izabireš spužvastu gljivu s kapicom anđela. Mekana je, veliš, među prstima izbija vlažni prah.

III

Mogla bih odmijeniti ovu noć za neku drugu, okrenuti vrijeme naglavce i reći: to nismo propustili – ništa ne zaostaje za slikama u sjećanju. Mogli bismo iznova zadržati sve što smo obnavljali u nizu susreta.

Pitam, gdje si, dok sjedimo za istim stolom kao to­liko puta – istih ruku i jednakih težina koje su nas i prije udaljavale, ali ne toliko da se ne bismo dosegli, posve blizu potrebi što se skupljala na vrškovima prstiju.

Ispreplela nas nagorina svjetla i ona bivša ljubav opet se pokrenula.

Noć puno šira u samoći koja je osluškuje. Pada mrak sve niže u zastakljeno svitanje.