Pomaci, tišine | Andriana Škunca

STARA URA

I

Nevidljive kazaljke grebu zid vukući za sobom luk putanje. Silazi staro vrijeme, vuče se po nama. Bez snage miruje zupčanik, više ga ništa ne pokreće. Iz utihlih satova izbija muklina. Dotiču nas uvrtnji i klatna, pokazuju svoje istrošeno lice – ali u prisnijoj slici.

II

Iz dana u dan uronjeni u sve dublju mijenu. Sjene nadrastaju uzvisinu stola, kosinu noćnog crnila. Napustili ih putokazi i mjernici sudbine. Ruše se malim kliskim šumovima kojih su se već odrekle. Slobodnije u svojim pomacima.

III

Vrijeme nas ispunja pukotinama, više ga ništa ne zadržava. Otežalo klizi niz prazninu. Sliježe se samo u sebi. Dopisuje broj koji ga propušta.