Pomaci, tišine | Andriana Škunca

PJESME IZ PRAHA

Premda se iskustvo prostora ne dijeli od iskustva vremena, i dva su pojma samo rekviziti međusobne spoznaje, vijenci međusobnih metafora koje hrle da se spletu – ipak povremeno jedno od drugoga u govoru postaje jače. Tako bi se moglo naznačiti ono što se razabire u novim pjesmama Andriane Škunce. Pigment vječnih slika pokazao je svoj prašni sastav, najtvrđi od svih otoka, građa pjesme, rastavio se do onih sitnih i brzih čestica koje ni jednom obliku ne dopuštaju stalnost. U poeziji Andriane Škunce postoji nešto postupno i smjerno. Ona kao da je „do kraja svjetla služila pogledu“, vjerujući svijetu na sliku. Ali magija čitanja koja kao nagradu za svladana slova otvara posljedice riječi, umnožila je i podijelila smisao viđenog. Prizor je pristao da bude rezan, točke da budu birane, nagrađujući evidenciju sve tajnijim i nevidljivijim slojevima. „Prepuštajući srce mijeni prostora“, Andriana Škunca naukovala je o vremenu, zahtijevajući od sebe posluh kao prema najstrožem majstoru. Rezultat je iskaz bez suviška, bistrina i jednostavnosti do koje se prečacem samo uzalud pokušava.

Tko poznaje rane pjesme Andriane Škunce, znat će da postoji historijat te jednostavnosti, u kojemu jedna promjena igra značajnu ulogu. Nekada je glagol često izostajao iz sklopa riječi:

DO NEBA BIJELO

gorki kamariž uz more otoka
škrebut po zidovima ogradica
sa južnim vjetrom oganj krša
slobodno kamenje do neba bijelo
izgriženo od soli najtužnije brdo
siromašne ovce prema tvrdini zagledane

kraj groblja borovi u krugu
sunce preko mirisnog koromača do križeva
blagi gavran u vjetru nošen prema snu

otporno poredane kuće u očekivanju
umornih težaka iz vinograda na večeru
prestaje dan sa tornja zdravomarija

Prazna glagolska mjesta uvijek se mogu ispuniti sa jest, stoji, postoji. Za iskaz čistog trajanja to je, međutim, suvišno: stvar naliježe na stvar, imenica na imenicu bez ljepila. Boja se drži boje, tvar tvari, i jasnoća njihova odnosa prenosi se kratkim spajanjem imena. Modernost Andriane Škunce tražila se i nalazila u toj askezi u prijenosu slike, u paradoksu kojim se neomeđeno trajanje iskazivalo najvećom brzinom i kratkoćom. Događa se danas da, obratno, iz pjesme izostane središnja imenica, da se ona pojavljuje tek u naslovu, koji tako igra ulogu unaprijedne odgonetke; dok je cijela pjesma puna glagola što svoju imenicu objašnjuju i sastavljaju.

ZRCALO

Uvlači nas u dubinu iz koje je teško izaći. Prostor zajedno s nama stječe naličje u kojem zrači ista sjeta. Nekoliko se ponovljenih gesta ne da zaustaviti niti razlomiti.

Umnaža stvari i gomila usred svog velikog oka. Zrcali dvostruku sliku: vid koji ne nalazi i ruku koja prolazi mimo.

Neomeđeno trajanje rastavljeno je na glagolske radnje, na njihovo uvijek smrtno pulsiranje. Svakako su glagoli odlučni za strukturiranje pjesme Andriane Škunce u ono čemu se daje naziv pjesme u prozi.

Prevlast iskustva vremena i prozni oblik obilježuju, dakle, nove pjesme Andriane Škunce: a na stanovitoj razini ta su dva čimbenika povezana. Pjesma u prozi posjeduje svoju zanimljivu povijest u novijem pjesništvu, i uvijek označuje stanoviti otpor, svrab od „slobodnog stiha“, stid od važnosti koju ta razvezana forma sama sebi pridaje. Gotovo bi se reklo da je pjesma u prozi figuracijski problem. Ona svoje lomove i pokrate obavlja iznutra, konceptualno rješavajući ono što je cijelo jedno razdoblje nastojalo obaviti formom. Moglo bi se reći da je pjesma u prozi, kontinuiranim tokom svoga teksta, rezervat od diktature slobode i budućnosti. Istim tim kontinuiranim tokom ona je najuže vezana uz građu vremena. Silogizmi su na ovom mjestu vrlo perspektivni. Ipak, odustanimo od njih i spomenimo samo da je u našoj novijoj poeziji upravo knjiga pjesama u prozi Tonka Maroevića Primjeri, svojim konceptualnim pokratama, odigrala ulogu koja se ne može dovoljno naglasiti, možda ulogu međaša dvaju vremena. Nove pjesme Andriane Škunce, makar na prvi pogled ne pokazuju izravne veze s tom Maroevićevom poezijom otprije petnaest godina, ipak spadaju u istu obitelj. Razlikujući se shvaćanjem jedinstva mjesta, vremena i radnje, dvije se knjige slažu u novoj figurativnosti koja nastaje unutrašnjim rezovima i (raz) stezanjima, u Maroevića na građi povijesti kulture kao osobne povijesti, u Andriane Škunce na građi osobnog vremena kao povijesti.

Uvažavajući kontinuitet teksta, pjesma u prozi uvažava kontinuitet pisanja. Tko se hvata njezina obzirnog okrilja, kao da dolazi u priliku da korakne prema historiji. Danas, doduše, korak prema historiji, poričući linearnu vremensku perspektivu, jest nešto vrlo moderno. Ipak, upravo zato što se ne otima tradiciji formalnim sredstvima, pjesma u prozi postavlja jake zahtjeve na novost druge vrste. Kome se učini da je Andriana Škunca ublažila svoj modernizam, neka oslušne kako je vrijeme njezi­ne pjesme novost našeg pjesništva:

MAJKA NA PUTU IZ JEDNE U DRUGU PROSTORIJU

U kocki tame svaki put ureže istu crtu teškim hodom za koji se pridržava. Od ulaska u mrak do izlaska u drugu prostoriju oslanja se o nevidljivi putokaz.

Dan joj zapreka.

Noć, nasuprot, razbuđuje pribranost što nepogrešivo upravlja njenim pokretima. Ili je to navika koja se ponavlja mehanički: put odlaska i put povratka?

Ruka izabire, štap odmjerava.

Pomaže li joj nešto pri tom ili pak potreba da prijeđe svagda istu razdaljinu zrači čestice energije što je drugima nepoznata?

Slušam pucketanje poda, škripu vrata, putovanje se nastavlja. Jednakom upornošću nekoliko puta.

Pa ipak – dokle je i s kojom slavom stigla?

Dok je nekoć tvrdi i slani Pag u krupnim planovima zapremao okvire pjesama, danas je segment novo ispitivanje cjeline. Koliko anđela stane na vrh igle? Koliko trajanja u jedan hodnik, na jednu stepenicu? Koliko od otvorenih do zatvorenih vrata? Prema Carlosu Castanedi i njegovom don Juanu, zlatna prašina na moljčevim krilima jest prašina vječnosti. Zrno praha za Andrianu Škuncu otkriva danas dimenzije nenaseljene planete: koja privlači krvna zrna našeg postojanja.

Reklo bi se da nova figuracija Andriane Škunce spada u područje nove znanosti; cijelo ovo stoljeće objašnjavalo je umjetnost mikroskopom i inim rasudbenim instrumentima. Samo što je znanost Andriane Škunce neka još nedovoljno popularizirana kemija i fizika, akustika koja čuje ispod i iznad najnižih zvukovnih frekvencija, onako kako primitivni narodi u gibanju lišća razabiru govor svojih iščezlih, ili kako Konstantin Raudive čuje prazne magnetofonske vrpce. Moglo bi se govoriti i o novom simbolizmu, segmentiranom i jednokratnom, bez pretenzija na univerzalnu poučnost, ali s poticajima važećim za svačije kretanje među stvarima. Nove pjesme Andriane Škunce klasične su, reklo bi se, u smislu otpora prema slučaju i nježnosti prema nuždi. Jednostavnošću na koju se treba odvažiti, govorom stižu do nevidljivog i nečujnog, na što se također treba odvažiti; brišući granice pojma i predmeta, imena i tijela, osvajaju za riječi nove krajolike. Takva je sudbina riječi, ako se prepozna: ni da svijet mijenjaju, ni da ga tumače, nego da ga dopisuju.

Željka Čorak