Druga strana zrcala | Andriana Škunca

PUTOVATI I NIŠTA DRUGO

Slavku Mihaliću

I

Glazba pomiče zidove u koje se taloži. Stvari što nas okružuju postaju rukopis sna. Netko ulazi, traži, nečija nas ruka želi zadržati. Ali mi smo već vani u bujanju mraka.

II

Ura uvučena u glazbala odzvanja s vlastita tornja. Budi se papiga papirnatih očiju. Htjeli bismo nekamo, makar u sebe.

III

Danima već maštamo o odlasku. Sjećamo se svega što se može dogoditi. Sva putovanja usuta u jedno. Soba se polako udaljila ostavljajući nas ranjavoj zbilji.

Sve umorniji ulazimo u predio koji nas je stvarao.