Druga strana zrcala | Andriana Škunca

PREKRIŽENA RIJEČ

I

Razmišljam o prekriženoj riječi. Je li umrla ili se zakukuljila, ovila grafitom, uvukla u bijelo? Čeka trenutak svjetla.

Ako zapinje u rukopisu, možda želi da je izvučem, privedem s drugim riječima?

Dođe li nezvana, stoji na neispisanoj stranici, progriza rešetke koje su je zatvorile.

Ugurana težinom olovke, je li nestala ili priziva jedva vidljiv otisak?

II

Nisu sve riječi jednako osporene. One u zagradama mogle bi se vratiti.

Precrtane se s naporom čitaju.

Išarane je teško izvući iz mreže i samo im se u naznakama probija smisao.

Izbrisane se riječi slute po blijedu tragu.

Upijene u papir, nevidljivim putovima otječu u utočište koje ih čuva.

III

Jače riječi istraju u kušnjama. O njih udara odjek vremena.

Među drugima nisu zaboravljene.

IV

Kamo s riječima koje izbijaju poput klica? Lebde u mjehurićima zraka oko stola. Iz njih se vrhom pera odruni bjelina, zrna slova, oslobođena silina.

Pritisnute na dno papira opet se dižu.