Druga strana zrcala | Andriana Škunca

SVE TE JE MANJE

Svakim danom sve te je manje. Dođeš, odeš, ništa od tebe ne ostaje. Samo umorno lice, san što te obuzima zarana, već s prvim sumrakom.

Govorimo malo kao da je sve rečeno pa se ne želimo ponavljati. Čak se ne dotičemo. Pokoja čaša piva, sir, masline.

Što je? – pitam.

Ništa – odgovaraš. I tako između ništa i ništa otječe naše vrijeme.

Onda se nešto vrati iz početka, zasvijetli u zidovima. Soba postaje pretijesnom za pramen magle, za krošnje pune inja. Riječ se ledeni, puca na usnama.

Što je hladnije, to smo bliži lažnim vatrama. Idemo za svime što nas je napustilo; čini se, ponovno će doći: prigušeni dah, drhtanje, obilje rečenica.

Držeći se za ruke tvorimo karike što odzvanjaju negdje izvan nas, vežući nas s nekim drugim ljubavima.