Druga strana zrcala | Andriana Škunca

TIHI POHOD

I

Često noću zamišljam majku pogrbljenu uza zid kako nejasnim pokretima ispunjava sobu. Zastaje pred vratima, drži ih ne ispuštajući štap. Odlazi, ona koja više neće doći.

S pomicanjem vrata širi se i sužava još nečiji obris. Škripa razlaže muk, mrvi ga i taloži sve do ruba praga.

II

Sve je pamtilo i pomagalo njezin hod. Svladavala je udaljenost voljom koja je toliko toga željela doseći.

Možda me i sada pokušava dozvati, za tiha pohoda u kojem je ništa ne odaje.

Ne znam kako, gdje i kada prolazi. Vidi li me iz daljine koja je samo njoj poznata?