Druga strana zrcala | Andriana Škunca

PUŽEVA KUĆICA

I

Kiša izvlači puževe rogove, natapa ih mirisom. Uzdiže kućice iz mokra tla. Pun je vinograd skliskih tragova, zaslinjenih stabljika, ispremiješanih putanja.

Dugo iza kiše svjetluca polje. Oživjeli puževi nose okus raslinja, tihu sjetu. Vlaga je jezero u kojem kupaju odraze, čini se vlastiti odslik pomaže im putovati.

Omekšale trave isparuju sokove, otapa se ljekovitost bilja, zgušnjava u kapi.

Nečujne staze ostaju ispružene kao srebrni sag.

Na stablima, zidovima kuća, stubama, zatvoreni bijelom košuljicom, puževi se prepuštaju vremenu koje ih ispija.

II

U suši, prazne kućice žare toplinu odsutnih tijela.

Kasnije, vjetar ih uvlači u nevidljive prostore, podnožje zida, grobove – onamo gdje se raspadaju drevne slike.

Nadomak lubanje zemlja čuva rastočene glasove. Sipi minulo doba s ruševina starih crkvica, kapela, kosturnica. Prah dijeli mrtve i žive.