Druga strana zrcala | Andriana Škunca

BILJEŽNICA

I

Kako god okrenula stranice, njihova bjelina je ploha iz koje čitam slova. Nevidljive crte pomažu svemu što se sabire.

Papir na stolu, tihi svijet.

II

Pišući pokušavam pomaknuti riječi, izmijeniti im oblik, rastaviti ih i ponovno prikupiti. Koliko mogućih slika u mislima. Dodajem viđeno: tanjur, knjiga, kruh, tinta. Riječ-prostor približava sve što je daleko.

Oslobođene rubova, stvari se pokazuju iznutra, iz jezgara prašine. Sve se miješa razmrvljeno u rukopisu, gubi svojstva.

Olovka za sobom ostavlja miris šume, smolu, dio putovanja od postanka do stla. S nje na papir klizi rečenica.

Pomiče ruku, iskušava.

III

Dodiruju me stranice neke druge zbilje. U trenutku dok pišem, ono o čemu razmišljam izduži se, naprsne i preobliči na nov i nepoznat način.

Čestice slova sliježu se na papir.

Moglo bi se reći: krhotine stvarnog djeljive su s nestvarnim. Omekšali predmeti, udubljeni zidovi, propusni podovi. Odozgo struje vjetrova izoštravaju vid.

Zrak se rasprskava u ljuske svjetlosti.

IV

Vrijeme prolazi mimo promjena u sobi. One se skupe u vrhu olovke.

Sve se brzo otvara nevidljivom.

V

Slova su pukotine u koje zapisujem: stol, riba, čaša crnog vina. Boja, miris i okus. Tekućina iz koje se isparuju daleka polja, sparušene trave. Opojnost dana i trpkost noći. Vino gozbe i vino žrtve.

Žutica i brajda.

Papir i vino, gustoća u kojoj se ogledaju strop, mušica, sjena.

Dan je uspravan, noć polegla uz putove.