Druga strana zrcala | Andriana Škunca

UZIMAM PAPIR

I

Uzimam papir i čekam. Sjećam se: bila si ovdje za stolom što je jednako prisutan. Ništa mu ne fali, ni rubovi, ni površina. Pa ipak, ruka se oslanja o prazninu.

Tek dan osame, a šutnja udara brišući tvoju sliku.

Trak sunca u kasno poslijepodne osvjetljava prag. Kasnije, u noćnoj oskudici suvišni predmeti: zrcalo, čipka, plan otoka.

Nema ničega – govorila si.

Naprotiv, sve je tu – rekla sam.

II

Još su se jednom prelomili naši svjetovi. Ipak, kazala si: Postojimo samo ondje gdje smo skupa.

Ponovno uzimam papir, štitim te od zaborava.