Druga strana zrcala | Andriana Škunca

VIDIM TE

Ulaziš u sobu korakom koji uvijek malo zaostaje. To što ide ispred tebe pritisak je koji sam dolazi i odlazi. Može li se vratiti nezaustavljiva lakoća pokreta koji su lepršali oko nas?

Otkinute riječi, lice bez svjetla. Što to udara po mojim leđima?

Pišem ti bez snage da išta ojačam. Sve što nas je grlilo bježi na suprotnu stranu. Pokušavam se približiti putem koji je potrošen.

Nema te, nisi tu, ni kad se rukama vješaš o moja ramena.

Pišem ti. Dodirujem te iznutra gdje se sklupčala tišina i polako je osmišljavam. Još te jedino samoćom mogu taknuti, prepustiti uspomeni koja se razlistala oko tvojih prstiju.

Čini ti se na trenutak da se ljubav vratila. Otvaraš pismo, sastavljaš riječi u govor koji svjetluca na tvojim usnama.

Vidim te u bijelom; smiješiš se, smijem se: papir otvara san.