Druga strana zrcala | Andriana Škunca

IZJUTRA

Izjutra peremo lice u vodi koja nas polako razdvaja, vlaži govor, naglašava ono što se željelo prešutjeti. Nazirem te u zrcalu mimo kojeg idu riječi, dodaju se ručnici, usputni dodiri.

Sapun, košulja, sve što nas prati u rastanak. Rastežemo s vremenom. Miris kave, maslac, preprženi kruh.

Nebo se uvlači u prozor, proširuje jutro.

Nešto u tebi želi dalje, u drugi neiskušani svijet. Kako reći da sve što nas može izmijeniti posjedujemo u sebi?

Ne brini, ljubavi, lagano ću pridržati vrata da ne odjekne praznina, izvaditi ključ, obrisati sjene po zidovima. Spokojno siđi na ulicu, niz park, uz ptice.

Već u prvom gustišu, između vrba i topola, postat ćeš jedno s listom, posve se prepustiti danu.