Druga strana zrcala | Andriana Škunca

SOBE

Velika soba okrenuta je moru, mala Velebitu. I u jednoj i u drugoj tmina.

U mraku se svaki put nešto javi, pomakne od starosti. Kamen i drvo odijeljeni crnilom.

U maloj sobi manje je šumova i slika. Pogled zatvara nova kuća, planina u daljini. Tvrđi je mrak i sve se u njemu može zatvoriti.

U djetinjstvu spavala sam u velikoj sobi. U njoj je i danas pokućstvo od orahova drva s Kavkaza. Je li to doista kavkaski orah ili su ga tako prozvali po izduženim glavama, nalik na tatarske, koje otvorenih duplja gledaju u nas? S vratnica ormara, s noćnog ormarića, odasvud nepopustljiv pogled.

Danju je u velikoj sobi sunce. S prozora se vidi staro groblje i pučina.

Noću zrcalo otvara nevidljiva vrata, pokušava me uvući. Borim se s nepoznatim silama. Čini se, mogu ući samo ja, ne i predmeti koji nas dijele. Bojim se otvora koji me ne bi zadržao.

Ogledalo i utvare nisu jedino što me uznemiruje u velikoj sobi. U njoj, u cijeloj kući, osjeća se nazočnost bivših žitelja.

Kakva je to kuća? Kad odlazim, čini se da tek putujem prema njoj. Ništa me od njenih rubova ne napušta. Osim što sam tamo provela djetinjstvo i dio načetih godina, što je to što me veže? Nalik na samostan, s lukovima koji otvaraju vanjsku stranu zida, sva je od neba i prozračnosti.

S tavana se vide otoci, daleka lađa. Čiope pod svodom grade gnijezda. Anđeli i šišmiši čuvaju prozore.

Kamenje u ogradi vrta pretvara se u lubanje okrenute vratima i tišini.