Druga strana zrcala | Andriana Škunca

PREMJEŠTAM STVARI

Iz jedne u drugu kuću polako premještam stvari. Sve što stane u zaborav približava se i raste.

Put dopisuju: smokva, suhozid, vjetar. Popucale vratnice. S koje god strane prišla, jedna je skrivena. Mimoilazim se s nevidljivima. Veselo šuškaju u ljetnom danu željni uzajamnih prepoznavanja. Zapinju o paučinu, njišu se s rojevima mušica.

Razmjenjujem prošlo s budućim.

Prenosim kutije, pocrnjele fotografije, mapu, slike prelomljene u napuklu staklu. Čekaju me pusta mjesta.

Pritisak o vrata istodobno načinje i skriva tajnu u bravi. Uspomene se vraćaju dalekom vremenu osušenom u kamenjaru, ništa ne oživljavajući.

Dodirujem prašinu, lagano, da se ne rasprši. Cipele, svilene haljine, suho grožđe, razbacani naokolo. I nešto prisno što me nadgleda.