Druga strana zrcala | Andriana Škunca

NOĆU

Iz petrolejke sjena se produžila stolom. U susret joj se primiču stvari, vuna namotana na igle, očeva čarapa. Stišani glasovi. Vatra ih rasprskava. Uništava poruke zapečene u stari komin. Puna ih je kuća.

Slike podignute do pogleda kako ih je ostavila nečija ruka. Zrcalo u kojem se, premda isto, oslikava različito. Ulaz u zatvorene plohe što se naopako prema nama rastvaraju.

Ogledalo propušta i zadržava: mene nasuprot svima što su prije ovuda prolazili. Ne dodirujemo se, čak se i ne vidimo, ali se u otiscima štitimo od zaborava.