Druga strana zrcala | Andriana Škunca

ZDUŠNA OBOSTRANOST

Vjerujem da je i samim rasporedom pjesama u ovoj zbirci Andriana Škunca željela pomoći njihovu boljem razumijevanju i primjerenijem čitanju. Ne može stoga biti slučajno što su na uvodnom mjestu čak tri teksta sa stanovitim zajedničkim svojstvima. Ako na prvi pogled i nije očigledna veza između jedinica naslovljenih „Drvorez iz 1493.“, „Škarama oblikujem zamišljeno“ i „Bilježnica“, pri drugom doticaju s njima svakako ćemo zamijetiti kako je riječ o nekoj dvodimenzionalnoj zbilji, o pomalo „papirnatom svijetu“, o uvjetnom ontološkom statusu objekata o kojima se govori. I prije ulaska u pjesmu, naime, sve je kanda stilizirano i prešano, svedeno na tanku ploču ili pak samu površinu, odraženo u više ili manje razgovijetnim znakovima.

Slično bismo mogli kazati za mnoge druge motive ranijih i kasnijih radova iste autorice. Indikativna je njezina fascinacija starim fotografijama i pismima, rječita zaokupljenost zidovima, vratnicama, ormarima. Talozi prošlosti i prolasci različitih bića ostaviše traga ne samo na osjetljivim emulzijama nego i na tvrdoj kori mnogih predmeta. Kao što hvata bjeguće prizore nekakvog filma na „platnu noći“, pjesnikinja isto tako kaptira meke obrise oblaka u kadru prozora. U oba slučaja planovi viđenja su spljošteni, pozadina se izjednačuje s prednjim planom, dohvatljivo i nedohvatljivo pretapaju se jedno u drugo.

Zrcalo je idealan primjer uokvirene plohe koja, međutim, računa s trodimenzionalnim oblicima ispred sebe i s njihovim iluzioniranim odjekom „u sebi“. Ono je i simbol meta-likovne ili meta-literarne (pa prema tome i „metafizičke“) aktivnosti, općenito refleksivnog odnosa prema pojavnosti. Andriana Škunca bira za naslov najnovije knjige sintagmu koja naglašava ono nutarnje i nedodirljivo, doslovce: onostrano. To ipak čini na način koji pretpostavlja konkretnost „ovostranoga“, fizičkoga i zemaljskoga, jer je jedno jamačno uvjet drugoga.

Za ovu je pjesnikinju i knjiga sama predmet poput zrcala, što bi se u stanovitoj mjeri moglo kazati i za bilježnicu, za pismo i za fotografiju, pa i za pojedinačnu stranicu. Uvijek je ispred nje stanovita zbilja, koja je pak u njoj na određeni način transformirana. Pisanje je, dakle, put prelaženja s jedne strane na drugu, elastična otvorenost materije prema duhu i raspoloživost „savršene“ praznine (kako srebrnim slojem podloženog stakla tako i bjeline papira) prema punini raznih fenomena. Na zamišljenom bridu knjige zbiva se susret slika i pojmova, slavi zajedništvo natuknica i izraza, postiže zdušna obostranost.

Drugačije rečeno: u ovoj se knjizi spajaju i prožimlju dva glasa Škuncina pjesništva. Prvi i drugi ciklus, naime, okupljaju pjesme najizravnije pobuđene predmetima, krajolicima i ambijentima zavičajnog ili uže kućnog prostora, dok su u trećem ciklusu (s dijelom drugoga) grupirani tekstovi izazvani uglavnom odsutnošću neposrednog sugovornika. Pa ako u nekim pjesmama prevladava vrlo određeni objektivni korelativ, preostale pak tvore svojevrstan subjektivni korektiv. S jedne strane rečenice kao da idu prema ruci koja ih ispisuje, s druge ruka koja piše priziva riječi i izaziva spomene i susrete na papiru.

Ali ta podjela nije ni stroga ni potpuna. Sva su stanja i sve situacije podjednako bremenite samoćom, obilježene sjenama, impregnirane ozbiljnošću. Premda bismo rekli da je inventura otočnih soba i omeđenih polja više zasnovana na viđenju, a analiza i tumačenje nutarnjih projekcija na osluškivanju, u svim su slučajevima oko i uho neophodni instrumenti i dragocjeni posrednici.

Papir je i eksplicitno imenovan, kao povlaštena membrana između svjetova i vremena. Logično, jer jači katalizator Škuncinih pjesama ipak je pismo a ne govor. Štoviše, izričito se spominje model pisma ili dopisnice kao način obraćanja drugima. Bila ta pisma upućivana i mrtvima ili ne više postojećima, uvijek su dobrodošla da razbiju začarani krug samodostatnosti, da prisile riječ na nemirenje sa sudbinom neutralnog bilježenja.

Razgovor o bipolarnosti mogli bismo nastaviti i kao pitanje istodobnog kontinuiteta i mijena, a račvanje otčitati kao povremenu prevlast sad centrifugalnih sad centripetalnih pomaka. Kome dvojnost izgleda samo tematskom – s jedne strane kuća i sredozemni otok, a s druge putovanje i kontinentalni pejzaž – neka ne zaboravi da takve topološke krajnosti ne mogu ostati bez posljedica i po način pisanja. S ponešto pretjerivanja formulirat ćemo tezu o čitavom rasponu od statične vizije do dinamične imaginacije.

Dosadašnji pjesnikinjin opus pretežno je bio u znaku ukorjenjivanja, introvertnog vraćanja izvorima i identifikacije sa zavičajnim krajolikom i predmetima. Na sa­mom kraju tog postupka, na dnu „pronađenog“ prostora, međutim, nije vrebala difuzna neodređenost ili gubitak vlastitih svojstava nego je stajao zahtjev za sabiranjem, sažimanjem, redukcijom na bitno. S tekovinom posvojenog ili nanovo osvojenog ishodišta lakše se zatim moglo ići po „tuđim“ ambijentima, jer ih se dalo odmjeravati po svojem metru i uvlačiti u poznate koordinate i sustav znakova.

Autorica Napuštenih mjesta i Kratke sjene podneva ekstrahirala je iz mediteranskog krajolika specifičnu slikovitost i čak moral postojanja. Konkretan novaljski, paški lokalitet s posebnom žestinom prizvanih prizora, postao je globalnom metaforom nekog trpkog i trpnog, ugroženog univerzuma. Nezavisno od objektivnosti viđenja, jer je pogled uvijek bio ekspresionistički deformiran i emocionalno obojen, činjenica jest da je u ranijoj fazi Škuncina pjeva eksterijer najčešće fingirao kao pokazatelj zbilje. To jest, sasušeno raslinje, burom išibano bilo, solju izgriženo kamenje ili valovima izbrazdana pučina uzdignuti su u svojevrsne simbole trpnje i otpora, oporosti i nepotkupljivog bivanja.

Knjigom Pomaci, tišine Andriana Škunca je započela, uvjetno rečeno, fazu interiorizacije. Od pogleda nije odustala samo što je on sve više obuhvaćao ljudske tragove i povijesnu patinu, a sve manje ogoljeli prirodni element. Rakurs je, dakle, postajao sve bliži, sve pristraniji, razmjeri sve komorniji, a slojevi sve dublji. Nakon sondiranja kolektivne stratigrafije i baštine predaka došla je polako na red i vlastita intimna povijest. Pjesma u prozi je samo naizgled sredstvo deskriptivnog fiksiranja izvanjskog svijeta, a zapravo je prikladan medij samopromatranja, uključujući i otvaranje prema neposrednoj afektivnoj sferi.

Andriana Škunca, dakako, nije pala u napast da načini egzaktnu inventuru svojega doma, odnosno boravišta, a još manje da ispiše nekakav sentimentalni dnevnik. Sve stvari i svi zakutci evocirani njezinim perom nadmašuju puku privatnost a ne upadaju u općenitu slikovitost. Prevladala je hijerarhija poetske nosivosti, izbor po srodnosti, neodložnost izricanja. Paralelno s takvim sužavanjem fokusa, međutim, pjesnikinja je nastavila razrađivati i starija tematska područja i naslućivati moguća projektivna širenja, tako da put Pomaka, tišina nije postao jednosmjernim uviranjem u samu sebe, definitivnim gubljenjem u magmi uspomena.

Najnovije pjesme dijelom nastavljaju potragu za izgubljenim vremenom, dijelom teže fenomenološkom evidentiranju ambijenta, a dijelom upućuju prema ekskluzivnom prostoru pisanja. Ipak, autoričino govorenje pomiruje i ujednačuje sve te motivacije, dajući neophodnu koherentnost tona. Ništa prirodnije – kao što se tri vremenska aspekta dodiruju u jednom te istom prostoru ili, još bolje, u istom tijelu, tako se u tkivu Škuncine pjesme povezuju doživljaji i zapamćenja s trenutkom bilježenja, često još i s predvidivim čitateljskim odmakom.

Prilikom jednoga predstavljanja rukoveti ovih tekstova na radiju, zajednički im je nazivnik (odnosno, „radni naslov“ zbirke) bio Zrnca. Doista, slobodno nanizane značenjske jedinice imaju svježinu jednokratnih viđenja i povlaštenih odbljesaka (makar u krhotinama zrcala). Svjetlost je njihova narav i temelj. Smijemo zamisliti da su ta zrnca prozračna, prozirna, blistava, od leda ili od stakla, jer su u njima – s odgovarajućom jasnoćom i određenošću – kristalizirane, prelomljene i odražene mnoge čiste slike. Smijemo pretpostaviti da se na njihovim glatkim oblinama odražavaju (kao na malim konveksnim zrcalima) izobličeni i umanjeni prizori okolnog svijeta. A i ono što je trošno i propadljivo, okupano u britkoj bistrini Škuncine riječi zadobija nešto od dostojanstva minerala.

Teško bi bilo pobrojiti i doslovno spominjana svjetlucanja, koja od ovih pjesama čine prava mala sazviježđa: od kapi mora pretvorenih u staklena zrna do praznih boca u kojima se zrak stakleni, od kuglica bora koje isijavaju davninu do staklenih ptica i čak anđela staklenih krila pa sve do čitavog zraka koji se drobi u iskrice svjetla – da i ne spominjemo iskusno upozorenje kako putovanje vraća raznobojne točkice svjetla.

Riječi-prostori približavaju ono što je daleko, ali riječi kolebljivih značenja traže podršku i iz blizine. Stoga Andriana Škunca ne grabi samo vodu iz mannovskog „bunara prošlosti“ (vodu, koja u njezinoj verziji nije starjela, a poput ulja sačuvala je svetost), nego uzima i iz „priručnog materijala“, pa se usuđuje imenovati i naizgled trivijalne stvari kao što su sapun, košulja, čaša piva, preprženi kruh, miris kave, maslac i sl. Štoviše, stari bicikl naslonjen na drvo uzdiže se u njezinoj novoj kozmogoniji poput planine, a brodovi iz očeva sjećanja nisu manje dostojanstveni od jedrenjaka graviranog na drvorezu iz 1493.

Zatvoreni blok pjesme u prozi ima kod ove pjesnikinje, čini se, i neslučajnih podudarnosti s geometrijom i arhitekturom mnogih pobuđenih scena: od kocke sobe, četvorine zida, kvadrata zrcala, okvira kreveta, pravokutnika vrata do križa prozora. Prozor i vrata pritom su i idealni posrednici između blizine i daljine, indeks pounutarnjenja krajolika i eksteriorizacije prisnog svijeta stvari. O zrcalu da i ne govorimo ponovo, jer u njemu se sabire intimni pogled i pomoću njega se ponire u dubinu, seli u vremena onih koji su prije nas na istom mjestu bili.

To su istodobno oni iza vrata, oni koji su ostavili znakove što i sada zrače, jer su energiju uložili u rad gotovo sakralnih svojstava i žrtvovali se s uvjerenjem i predanošću tako da im je ulog prihvaćen i uzvraćen. Njihove su sjene naličje dnevnog izgleda stvari, javljaju se u svakoj napuklini priručnih predmeta i u svakoj bori živih bića. Korišteni alat, upotrebljavano pokućstvo, naslijeđena svojstva, obnovljene rane – sve su to načini dijakronog povezivanja oporog i elementarnog otočnog univerzuma – što u djelu Andriane Škunce zadobija paradigmatske razmjere, a istodobno sasvim specifičnu i osobnu neponovljivost izraza.

Andriana Škunca je danas jedan od rijetkih pjesnika našeg jezika s mogućnostima dostojnog i dostojanstvenog korištenja konkretne evokacije. Pravo i pokriće za to stekla je upravo svjesnim uzmicanjem od denotativnih krajnosti i inzistiranjem na tvarnosti samog teksta, koji ne opisuje niti prepisuje već koristi sve slojeve – makar išarane, prebrisane, precrtane ili prekrižene – riječi. Uz sintaktičku i semantičku elastičnost karakterističnu za pjesmu u prozi, bitan je i čisti lirski supstrat nezavisan od bilo kakvih ritmičkih ili grafičkih dosjetki. Stoga svakako zaslužuje pažnju, ali je i neposredno izazivlje, te će svatko tko započne čitati Drugu stranu zrcala vrlo brzo biti privučen i uvučen.

Tonko Maroević