Sunce na šalteru | Julijana Adamović

KRATKA POVIJEST PENTRANJA

umjesto da sam hodala šumom
parkom
ili, jednostavno, sjela na klupu,
ja sam skakutala za stopama Velikog Uma.
točnije, bauljala po ganglijama,
plutala u čepu punom neurona;
lijanom s receptora do receptora;
do jedne točke kad sam pala,
izgubila se u tuđoj Praznosti.
kroz Kratku povijest svega
viška mi je šetnja bila
i sad bih rado nazad:
u nesvijest i neznanje.
jer lakše je biti dio svega,
možda samo malo drugačiji,
nešto osjetljiviji;
mirno krčkati
u etnocentričnom pretis loncu
na nacionalnu paru.
tu si kao aditiv protiv totalnog neukusa,
bakterijske epidemije,
graničnik vrenja.
evo me sada s prečkom preko bolnog trbuha
egzistencijalno se nabila
glavom zapela tamo gdje hladno puše:
„Što je, zapravo, bit svega kad ionako prolazno je?“
noge mi do stare prečke i dalje vise
kao krpe
za dom spremne,
za spas plemena i nacije;
u ime fluorescentne Kroacije,
s mjehurom u ovom izdanju društvene svijesti,
s mjehurićem poput mene,
pod se savršeno briše.
u ovim se barama ne može roniti
postkonvencionalnim dubinama.
na ovim vrbama i njihovim granama
mjesta su metaforički rečeno rezervirana.
s čekićem po glavi stanovnika
tu nema mjesta za svjetocentrične ptice

(K. Wilberu)