Sunce na šalteru | Julijana Adamović

PUTOVANJE

danima putujem stočnim vagonom
s drugim komadima ljudi
(ako su žene ljudi).
ožiljak zidova trga svjetlosti trag,
prašnjavi tračak nade.
pada zraka na stopala.
među tisućama prepoznala bih
koja su moja
a nas je na ovom putu samo sto.
na ruci tuđi znoj
udišemo se potiho
otrovno.
koja je noćas bila
koja
a sve smo i ni jedna.
još nisu maske skliznule na drveni pod
u vlastitom mraku ukrali nas lopovi
objesili na vješalice usputne
kao komade mesa
da kapamo po glavama prolaznika
viseći tako
svejedno ćemo se na brzinu urediti
puder sve pokriva
više ništa ne boli
davno su nas odrezali.