Sunce na šalteru | Julijana Adamović

THE END

vrištim da gotovo je
previše se toga proželo među nama.
svi letovi i padovi.
sve visine i glibovi.
prijateljstva takve kote ne poznaju.
u njima se ruke ne skupljaju
kada netko u tom dvojcu plače
zagrljaja traži.

sad znam da smo bili jadni
i nikakvi
kad smo se otpolovljeni tako lako gubili
izgubljeni svijetom klatili na prazno.
grizli i urlali
očiju širom otvorenih
od očaja i bure s jezika
što je mela sve pred sobom
obnevidjeli.
jedno drugog samo zlom pronalazili
pa se okrastali
za strahove slijepili
bjesovima kamenili.

gotovo je.

pod treptajem vidjeh sebe.
Mantode Imago.
u njegovu sam oku
ženka što ga je pojela.
bogomoljka
ponizno sklopljenih dlanova.