Sunce na šalteru | Julijana Adamović

ČOVJEČE, NE ZNAM ŠAH!

jednom joj se učinilo da su počeli igrati šah
neočekivano, pozvao je da sjedne pored ploče
i između svih pijuna pomakne baš njega
Možda je zapravo Kula,
utočište, pomislila je
tako nešto bi bilo dobro jer već dulje se koprcala,
teškom mukom čupala iz mreže od šećerne vate
alata od lovca ribara
ona – riba: glavoč-sirena
unezvjerena u paučinastoj mreži
među brojnima nepripadajuća
već gotovo duh,
dušica osjećaja sabijenih u bocu
bottled-up
treba joj je nešto čvršćih stijena
u more uronjenih zidina
da predahne,
prijateljski odahne i razmijeni riječ ili dvije
Ima li u toj igri kocke, pitala je
šahist se samo smješkao
i dalje vukao poteze
koji sa njom nemaju apsolutno nikakve veze
ili ih ona ne razumije
njezina je igra: Čovječe, ne ljuti se
Ja ću te pojesti,
Ali ti se, molim te, ne ljuti.
djetinjasto je rukom odgurnula karton s figuricama
sve su treskom padale pokošene
svoga je ribara
lovca
lovitelja-osloboditelja
gađala školjkama bisernicama
štipala račjim škaricama
i gotovo ga zadavila bujajući oko njega kao proždiruća alga
aulerpa taxofilija
za ovu igru je predugo bila zatočena.

ona još diše ali šaha više nema
figurice za Čovječe u bijesu je progutala
zajedno s kockom i suigračem
u želucu joj konji i topovi plešu
ona više nije u boci
u muškoj je sivoj masi
tamo se gura s bubama i gmazovima
sjaji kao da se prežderala fosfora
na čelu joj piše:
pažnja! pažnja!
ovo je žena koja ne zna igrati šah!