More i zaustavljene priče | Neva Lukić

SKAKAVCI

Ljudi su tek neobične sjemenke. Podsjećaju na visoke skakavce. Njihovi oblici što strše na sve strane. Udovi. Nosovi. A tek prsti… Njihova lica iz dana u dan čekaju. Njihova lica iz kojih će nestati. Nešto.

Ponekad se dogodi, prolazim ulicom i vidim svijet onakav kakav jest, svijet s kojega je strgnut pokrov sna… Skakavci nepredvidljivo i izgubljeno lamataju krakovima. Neprestano, danima, samo gore-dolje ulicama. Izvitoperena tijela, neprirodno streme uvis, stiješnjena nebom, Zemljom.

Odjednom, skok! Pregršt skakavaca istodobno odskoči na suprotnu stranu ceste… Umorni od krakova što im izviruju na sve strane… oni sklope svoje oči i skamene se. Nekoliko njih, koji se još uvijek kreću gore-dolje, dođe im pomoći. Isprekidanim, brzim pokretima donesu cement i počnu puniti sve praznine na tijelima ukipljenih skakavaca. Pune im usta kako se ne bi bunili, pune nosnice, pune uši… pune vagine da život slučajno ne bi imao izlaz, pune praznine među prstima, odstranjene u nekom drugom vremenu…

Nakon što su napokon i zadnju prazninu ispunili, dobivaju naredbu da usavrše svaki oblik. Uzimaju još cementa i pretvaraju skamenjene skakavce u trokute, kocke, kugle i trapeze… kako bi se stvorio dojam da je svijet razno-lik…

Oko mene sad kocke, kotrljajuće kugle i sjene. U svojim suhim prostorima gdje nikada ne kiši. Prođe i pokoji pokretni skakavac koji će možda tako unedogled, gore-dolje, vječna sjemenka…

Odjednom, skok! Jedan od oblika naglo ustukne na drugu stranu ceste. Neko vrijeme samo ondje ukipljeno stoji…

Bešumno, kao da je nema, kapljica klizne mu plohom i ne okrznuvši trenutak. Voda nastala unutra izbija na površinu, pronalazi prostor kroz stijenke. Tijesno, prazno mjesto… Put.

Pod kapljicama se nazire lice skakavca… On otvara oči i u sebe pušta prostor oko sebe.

Voda nastavlja kliziti niz lice. Kao da se ništa ne događa, nevidljivo ona stvara priču. Tijesno prazno mjesto. Utor što drži svijet.

Lice čovjeka strpljivo čeka, njegovo lice iz kojeg će nastati. Nešto.