More i zaustavljene priče | Neva Lukić

PANDORINA KUTIJA

Usta su u početku bila zatvorena, meka oblina nalik Zemlji i unutra su riječi svijetlile poput krijesnica glasanjem cvrčaka. Šupljina se nikome nije otvarala, niti je išta govorila; riječi su se zrcalile u njoj poput oblutaka u kristalnoj, zanjihanoj vodi spilje. Bilo je unutra više riječi, no bakterija na vrhu prsta. Obično su bivale u zrakopraznom prostoru dok se lijeni Jezik ne bi probudio iz sna, dodirnuo ih svojim uspavanim, toplim tijelom kako bi ih barem na trenutak utjelovio. Spilja bi tad bljesnula kao da je dan – ponekad samo jednom riječju koja bi se uskoro ugasila poput baklje, a ponekad cijelim zborom rečenica. Riječima je to bilo dovoljno, jedino što bi ih ponekad zasmetala činjenica što između zuba nije bilo prostora pa nisu mogle zamišljati da šeću ulicama, već su jedino mogle skakati po nazubljenom zidu. Inače je život bio baš onakav kakav je trebao biti… Prolazile su količine vremena u kojima su riječi postojale iznutra, smirene i utjelovljene stvarale su kombinacije koje nitko nije mogao čuti niti vidjeti. Ostvarivale su se samo za neko više biće, kao da su svećenice u najsvetijem dijelu hrama… No, uskoro se u Jezik uvukao nevjerojatan nemir. Više nije mogao podnijeti to što je susprezan poput opasne nemani od trenutka svojega nastanka! Rođen zavezan. Nikada nije bio slobodan. Njegov izduljeni, nedovoljno razgranati oblik nije mu dopuštao da dodirne samoga sebe, već je mogao doticati jedino zube ili meso obraza, a sve to mu nije baš ništa u životu predstavljalo. Koja je njegova svrha na ovome svijetu? pitao se. Ne može čak ni samoga sebe spoznati, a kamoli se slobodno šetati ustima kao što to mogu riječi. Zar je on tu jedino zbog njih? Jedino da njih miluje? Tko će milovati njega?! Jezik je počeo divljati po ustima, suspregnut i zavezan poput žalosnog, tek probuđenog vulkana. Naprezao se po svim stranama usta poput zauzdanoga konja, no nikoga nije povrijedio jer je bio tako mekan, no nitko ga nije čuo jer je bio tako bešuman. Mlitava, sluzava zvijer. Ni zube nije mogao raspršiti po ustima, pretvoriti ih u malo stambeno naselje, riječima podariti ulice! Spoznao je da je nepotrebna anomalija svijeta. Toliko ga je to izluđivalo da se jedan dan tako naljutio da mu je masa postala triput veća. U nemoći se počeo bacati šupljinom poput velike batine i na kraju je sasvim slučajno (jer nije Jeziku na kraj pameti bilo da možda postoji neki svijet izvan njegova svijeta) probušio mali otvor u oblini koji je unutra donio blijedu svjetlost sličnu onoj kojom su obično svijetlile riječi kad bi ih dodirnuo. Poželio je potrčati van iz ove klaustrofobične jame, no čak i da se otvor uskoro nije zatvorio, to nije bilo moguće jer bio je ušiven u tkivo nitima snažnijim od najčvršćih čeličnih lanaca. Mogao se jedino podići na stražnje zakržljale noge i režati, ljutito kao pas čuvar. Da je imao nož, odnosno da je uopće imao ruke kojima bi mogao uzeti taj nož, barem bi mogao dignuti ruku na sebe i prerezati korijen koji ga je pretvarao u najobičnije, dosadno drvo. Nikamo nije mogao ići. Morao je stajati na ovome malome mjestu do smrti. Okovani Prometej koji je sam sebi iz dana u dan kljucao jetru u vlažnoj, tamnoj rupi svojega Hada. Odahnuo je, na trenutak sretan jer se otvor zatvorio, a samim time i nada… Pun snage, mišićav, u svim smjerovima pokretan, a opet prokleto nepokretan počeo je grčiti tijelo suhim suzama, dok su riječi i dalje unutra bivale pune, kao u vodi. Stisnute poput mekog tkiva, poput nježnog balona utjelovljavale su cijelu tu oblinu koja je mijenjala oblik u skladu s njihovim mijenama. Nikada se njezin oblik nije mogao sasvim ponoviti. Riječi su bivale unutar mijene svrsishodne poput pčela, imale su određenu strukturu i vlastitu funkciju. Med su taložile u ustima. Stvarale zajedno… No, nesretnom Jeziku vrag nije dao mira i domislio se on napokon nečega – kad već on ne može van, ispuknut će on van kao katapult riječi kroz onaj otvor pa će mu one pričati što ima vani! Bit će njegove zarobljenice – slat će ih unutra, van, unutra, van, po zapovijedi. Živjet će riječi između dva svijeta. Kao da im netko svatko malo gnjuri glavu u vodu pa im opet daje malo zraka, pa im gnjuri glavu, pa im daje malo zraka… Takav bit će njihov život. Što im on može, i to je sigurno bolje od njegova života… One su barem slobodne unutra i bit će slobodne vani, pa moraju njemu malo pomoći, njegove jedine družice. Jezik je oteo nekoliko komada čvrsto ih zalijepivši za svoj vrh i potom ih je ispuhnuo prema otvoru. Nekoliko je trenutaka napet čekao što će se dogoditi, i stvarno, imao je sreće – otvor je progutao riječi, a Jezik je ponovno ostao u tami. Sad se počeo bacakati po šupljini od sreće! Uspio je! Samo ih treba dozvati natrag i one će se ponovno pojaviti tu, njegove službenice, njegove ropkinje. Uzeo je još stotinjak riječi i sve ih ispalio van. Onaj otvor ih je poslušno gutao, stalno se otvarajući, zatvarajući, niti jedna jedina riječ nije ostala unutra. Jezik se sam ponosno šetao svojom odajom uvjeren da mu je na tijelu narastao kraljevski plašt. Odlučio je malo pridrijemati, a zatim pozvati kući svoje stado. Kad se probudio, izgovorio je njihova imena i cijela se vojska u trenu stvorila kraj njega, ušavši unutra istim putem kojim je je izašla. Jezik se počeo samozadovoljno smijati i u njegovom se smijehu mogao osjetiti pomalo zlurad prizvuk. Zapovjedio im je da ga smjesta izvijeste o svemu, a one su rezignirano počele govoriti o mekim usnama kroz čiju prokrvljenost i toplinu skliznule su u svijet pun ljudskih bića i ratova… Napokon su riječi saznale što označavaju, prije su samo stvarale svoja osobna značenja koja nisu imala veze sa značenjima koja im je nadjenuo vanjski svijet… Naviknut na svoj i njihov stari jezik, Jezik je odjednom shvatio da ništa što mu one pričaju, on ne razumije. Novi jezik kojim su te ludače govorile za njega nije imao značenje. U ljutnji ih je ponovno ispuknuo van…! Tako iz dana u dan, on ih je pljuvao van ne promišljajući što govori. Govor mu nije imao značenje, samo je bacao te riječi, bacao i bacao. Što su više svijeta vidjele, one su mu bile dalje i on ih je razumio sve manje. One su se same također osjećale besmislenima, podvojene između svjetova, izgubljene u dimenzijama. Više nisu postojale jedinstvenost i sklad. Samo su se trošile i trošile riječi, Jezik ih je konzumirao bez razumijevanja, kažnjavajući ih jer mu uzmiču, jer sad same izlaze van! Mrzio je i njih i sebe. Neprestano ih je slao van, samo da ih ne gleda. A one su već govorile sasvim drugim jezicima. Niti jednu jedinu riječ više nije razumio u svom vlastitom kraljevstvu riječi. Znao je da se tamo vani hvataju sa svakakvim novim rečenicama i tipovima riječi, znale su da su nezadovoljne, ali svejedno su morale van. Pandorina je kutija bila otvorena. Nije bilo povratka. Jeziku se činilo da se nalazi u još većem paklu no prije. Više nije bio ni ljut, već samo rezigniran. Malo pomalo počeo je primjećivati kako onaj otvor postaje sve veći i veći. Jer riječi bi ga svaki put kad bi kroz njega prošle malo izlizale. Usta su se svojim blebetom sve više i više rastezala te uskoro pojela cijelu oblinu. Na svijet je stigla zjapeća praznina. Jezik se napokon uspio osloboditi i sakriti poput nijemog crva u neku pukotinu tla. Riječi su se rasteple svuda po svijetu, a da njemu nije ostala niti jedna jedina.

Danas se toga nijemog crva može pronaći u kamenim spiljama određenih otoka. Neki znanstvenici tvrde da se biće hrani kukcima i da poput morskih životinja nije svjesno ničega. Drugi, pak, zastupaju sasvim različitu teoriju. Kažu da biće hvata sve moguće riječi turista vrhom svojeg plosnatog, izduljenog tijela. Potom ih nosi u spilju gdje ih miluje i zalijeva kako bi zauvijek ostale, kako nikad ne bi ishlapile, barem dok je njega na Zemlji.