More i zaustavljene priče | Neva Lukić

TAMNA STRANA PRIČE

Svakoga dana, na putu do posla, prolazila sam zemljom punom praznih štrikova koji su podsjećali na one za sušenje veša. Moj pogled iz vlaka doticao se jedino tankoćutnih linija; ponekad su se nervozno otimale vjetru za koji se činilo da ih pokušava zaobliti. Zaštićena tijelom vlaka, nisam osjećala njegovu moć na licu, ali sam znala da je krenuo u napad na linije pokušavajući im dati nešto ili oduzeti nešto, nisam točno mogla odrediti što… Ništa, uvijek bi se na kraju povukao, a one ostale slavodobitno visjeti. Prazne, horizontalne linije, čije postojanje je izgledalo tako neobično. Polje tankih crta, horizonti su im se nastavljali unedogled kroz prozore vlaka, nestajući u daljini. Promatrala sam ih svaki dan iznova u nadi da ću nešto shvatiti, da ću saznati gdje im se točno nalazi početak a gdje kraj, da će mi netko reći kako su to odmorišta za ptice… ili da će, ako ništa drugo, netko jednoga dana objesiti nešto na te razapete štrikove koji su u meni izazivali nelagodu, jer ništa nije se događalo na njima osim prolaznoga vjetra i nevidljive kiše, a ptice su ih uvijek zaobilazile privučene golim granama. Svaki dan na putu do posla maštala sam kako ću na tim linijama ugledati barem malenu ružičastu dječju košuljicu kako se trajno grije na suncu i osjetiti njen pamuk kako se topi pod prstima. Nešto odakle bih mogla početi… Ali ništa se nije mijenjalo, iz dana u dan samo zjapeće linije. Priča oko mene bila je toliko nelagodna da me i sad prođu srsi kad se sjetim toga osjećaja, kao da mi netko izvija kralježnicu ili laboratorijskom mišu izaziva moždani udar gurajući mu šipkicu u tkivo. Priča koja mi nije ništa govorila niti je ikamo vodila i nisi se u njoj imao ni za što uhvatiti, iako je sve oko tebe visjelo i svijet je bio pun štrikova za koje se iz vlaka činilo kako su postavljeni na visini koju je ljudsko biće moglo dohvatiti. Moj je vlak samo nastavljao prolaziti kroz napeto, prazno crtovlje, a ja sam bila sretna što je šibao sto na sat jer sam morala samo oko pola sata podnositi nelagodu koja mi je stvarala knedlu u grlu činivši mi glas tišim i hrapavijim. Nelagodu koja je onu moju zamišljenu ružičastu košuljicu skupljala i skupljala tako da se na kraju svela na veličinu mojega dlana… Uskoro, pak, više ni tih pola sata nisam mogla podnijeti, već sam se vozila zatvorenih očiju od početka do kraja, ali crtovlja su se nažalost, poput najgorih metastazi širila i u prostor iza pogleda. Nakon nekoga vremena učinilo mi se da su nešto promijenila u mojem mozgu. Podarila mu osjećaj tjeskobne rezigniranosti, poput prirodnih elektrošokova, ostavivši u meni trajni ožiljak linije koja je trajala i trajala, vječno sveprisutna, istodobno u stanju kretanja i mirovanja. Promatrala sam ljudska lica prošarana različitim linijama koje je vrijeme ili reska bol upisala u kožu i zavidjela im što mogu zaboraviti na linije baš kao da ih nema. Jedino su ih ogledala mogla ponovno ostvariti! Posjekotine u koži također su linije, linije koje su u nekim slučajevima čak i krvarile i zašto onda njih više nije briga za te linije, zašto im ne ulaze u mozak, grlo, svugdje, kao meni? Koja je razlika između tih linija i linija pred mojim očima, njihove linije također traju, ovdje su s njima, nelagodno prisutne a da nikome ne trebaju. Čiste posljedice, a koje su mi također stiskale grlo. Nisam mogla objasniti, kao da sve nije bilo do kraja izrečeno, kao da je sve zastajalo u grlu. Niti jedna misao nije bila dovršena. Lopta nije skakala, već se samo kotrljala asfaltom. Ruke su šetale pejzažem bez tijela. Nisu više pripadale desnoj ili lijevoj strani nego su se stapale u molitvu. To je sve što je bilo preostalo. Samo linije, oko mene, u meni, crte na koje nitko nikada ništa ne vješa…

I da se jednom nisam ponovno, jednom unutar svih onih putova (ne)stabilne kolotečine, vozila vlakom na posao i da neki stariji gospodin nije sjeo nasuprot mene, tko zna kako bih se nastavila nositi s tim problemom. Tad mi se prvi put netko obratio u vlaku nakon nekoliko mjeseci putovanja, a nisam ni ja bila bolja, sva bolna od tog svijeta crtovlja, šutjela sam i gledala van iz dana u dan – linije.

„Dobro izgledate, vi mladi…“ obratio mi se čovjek čije tijelo za mene nije imalo glavu, jer, kao što sam već spomenula – sva su bića, stvari i pojave zaostajale u mojem grlu skrivene, neprobavljene i cijeli svijet kao da se skupljao u knedlu.

Po rukama i tankom kokošjem vratu primijetila sam da je gospodin stariji dok mu je glas, za koji nisam mogla odrediti odakle dolazi, bio vedar i mladenački. Činilo mi se kao da otvoreni prozor vlaka priča sa mnom… Je li to što je izgovorio uopće bila cijela rečenica ili sam ja ponovno uspjela doživjeti samo dio…? Ne znam je li rekao još nešto, a ni ovo što sam čula nije me se baš bilo dojmilo. Dosadan početak razgovora koji je najbolje preskočiti. Mislila sam samo o jednom.

„Linije“, rekla sam. „Vidite ih? Izranjaju svakodnevno. Kao gliste na mokar asfalt.“

I nije bilo važno jesam li dovršila rečenicu, jer jedino što sam rekla i mislila bile su linije. Kao da se prvi put ono što sam mislila iznutra u potpunosti stapalo s onim što sam govorila izvana. Čak da si dio i odsjekao, ništa ne bi nedostajalo jer to bi i dalje bila linija.

„Ha, ha, ha!“ nasmijao se stariji gospodin, a i u tom njegovom smijehu nije se imalo što odsjeći, osim kojega „ha“, što ne bi činilo veliku razliku… Njegov me smijeh ispunio tjeskobom jer nisam znala odakle dolazi. Vrlo nelagodno – gledam u njegov nijemi vrat, ali čujem smijeh, čujem taj drugi svijet kako odnekuda dopire do mene, kako osvaja moju pažnju. Kao da je starčevo fizičko bilo prešlo u metafizičko. Iz kojih je glasnica dopirao taj glas?

„Linije… Hmmm. Da“, ponovio je ozbiljno. „Niste li čuli za priču koja se nije dala napisati jer onaj koji ju je pisao nije baratao svim znanjima ovoga svijeta, a koja su, pak, bila potrebna da je istinski napiše, onakvu kakva je doista trebala biti? Razumijete li da nitko na ovome svijetu ne može u tome uspjeti niti će to ikad biti moguće…“

Upitnik na kraju, pomislila sam. Pa to mora da nije odsječena rečenica jer je pitanje postavljeno do kraja.

„Možete li pojasniti, molim vas?“ inzistirala sam da ponovi objašnjeno.

„Sve priče ovoga svijeta, barem one za koje mi znamo, djelomično su stvorene neznanjem. Istinska priča, ‘Priča nad pričama’ ne postoji jer nikada ni jedan pisac nije baratao svim znanjima kako bi mogao izabrati ona koja su za tu priču prava. Svaki je pisac, nažalost, izabrao jednu liniju, učinio je potez iz točke koja mu se ukazala, zaboravljajući na ‘Tamnu stranu priče’. Znate, ista stvar kao i s Mjesecom… Tamna strana priče…“, zaigrano se nasmijao. „Svaka priča ima svoju tamnu, skrivenu stranu koju mi nikada nećemo vidjeti!“ nastavio je nakon kraće stanke. „To nije zasjenjena strana onoga što smo, recimo, zapisali, već onoga što smo zapravo trebali zapisati u prostoru priče, a nikada nismo. Tako da, sve u svemu – sve ikada napisane priče lažne su!“ rekao je starac iz tog nekog dalekog grla, iz te neke možda daleke crne rupe, a sivo odijelo padalo mu je u urednim naborima preko dva uredno posložena koljena na podu vlaka.

„Lažne…?“ ponovila sam u čudu. „Nije li to bit, da je priča neistinita, izmaštana… A dođemo li ikad do apsolutne spoznaje, tko zna hoćemo li nakon toga imati potrebu za pisanjem priča…“, tiho sam izgovorila u praznom kupeu tek tad primijetivši da je pun praznih stolica. Vlak je ostavljao linije za nama, ali uvijek iznova pojavljivale su se nove i nove.

„Što bi bilo kad bi bilo… U to uopće ne želim ulaziti… ali s vašom prvom tvrdnjom nikako se ne slažem!“ uzviknuo je bezglavi starac lupivši dlanom o mali stolić u kupeu. Pažnju su mi privukle njegove smeđe, kožne pohabane cipele koje kao da su se rugale njegovom svečanom odijelu koje zasigurno nije imalo smisla za humor. Onakve cipele kakve nose simpatični, pohabani starci što sviraju harmoniku na cesti…

„Niste u pravu…“, ponovio je odlučno. „Priče pomoću znanja trebaju otkriti istinu koja na kraju krajeva sa znanjem nema nikakve veze. Do dana današnjega nije napisana priča koja bi bila istinita ali istodobno i izmišljena. Priča koja bi bila istinita jer bi poznavala sve putove i mogućnosti te među njima odabrala onu pravu liniju na koju će se prihvatiti, na kojoj će se rascvjetati i što je još važnije – način na koji će se rascvjetati… Razumijete li? Nije baš previše komplicirano.“

Ušutjela sam na taj komentar primijetivši da ovaj put mogu biti sigurna da je to njegova zadnja rečenica, iako sam se zaželjela još njih. Ali ništa nije bilo odsječeno. Ništa nije bilo propušteno. Napokon sam se osjećala doraslijom linijama.

„Ali linije, linije lini je li nije je li nije?!“ uzviknula sam uperivši prst u staklo vlaka. Zašto ponavljam kad se nema što odsjeći?, zapitala sam se.

„Nisu li linije oko tebe najistinitija priča koju si ikada vidjela? Nemaš ništa izdvojiti. Nemaš u što prst uperiti. A pozadina je trava. I nebo“, mirno je izgovorio bezglavi starac čiji je vrat na vrhu bio gladak i zaobljen poput najfinijeg oblutka.

„Nisam to na taj način promatrala… Ja sam mislila da ne vode nikamo“, odvratila sam zamišljeno. U tom trenutku učinilo mi se da su linije podatne i plave poput mora… I da je svijet pun mogućnosti. Već nakon nekoliko trenutaka uzbuđeno sam počela gutati riječi, postavljajući pitanja:

„Ove linije predstavljaju priče pisaca koji su izabrali jedan od putova a da nisu znali za druge?

Štrikovi vise zato da bismo mogli na njih objesiti što god želimo, pa čak i ono što ne visi?

Kako se ta priča čita? U dubinu ili iz vlaka?

Jesu li linije tanki proteini kose, DNK scenarij koji treba pročitati ili su riječi skrivene između linija?

Je li ova priča suputnica svih vlakova svijeta?

Oh, da li je golo drveće po istini njoj najbliži rođak jer se pravedno ukorijenilo i rasporedilo po cijeloj Zemlji te nekima dopušta da cvjetaju, a nekima da venu?

Što se dogodi kada se provučeš ispod štrikova?

Zašto su sve linije u priči iste?

I čekajte, čini mi se da vlak ponekad siječe linije, nije stalno usporedan s njima?!“

„Čekajte, čekajte vi!“ prekinuo me odjednom starac. „Stanite! To je važno!“ graknuo je, a vlak je i dalje šibao sto na sat. U tom sam ga trenutku u mislima ugledala kako trči za vlakom u kojemu se nalazim. Moja glava viri s prozora i maše mu, a on galopira staračkim nogama po asfaltu dok mu se predugačke nogavice hlača vuku po lokvama kiše!

Nakon povratka u stvarnost upitala sam ga nekako hladno: „Zašto ste me prekinuli? Mislila sam da je odgovor u brojnim pitanja kojima dio nikad ne može bit odsječen, koja su klice za čitave nove priče; mislila sam da je to jedina istinska priča. Priča cijela nastala od upitnika, koja se nastavlja unedogled… Zato što takva priča vrvi od života. Živimo dokle god postavljamo pitanja.“

„Imate pravo“, rekao je starac mirno i okrenuo svoju nepostojeću glavu prema prozoru, a vrat je ostao nepokretan poput statue. „Neću vam više ništa govoriti…“

„Ma recite mi, čovječe, i to sad, molim vas! I nemojte, zaboga, zviždati!“ rekla sam mu ljutito, a zvuk zvižduka bio je sve jači i jači. Melodija je podsjećala na koračnicu ili nešto slično.

„No, dobro…“, ustao je i riječima prekinuo zviždanje. „Prekinuo sam vas jer je to što ste rekli bilo bitno za ‘istinitu priču’. Ispravno je vaše zapažanje o pitanjima, dijelim vaše mišljenje. No, neke su stvari već odsječene, a nad nekima treba zastati. Iz košnice pitanja prepoznao sam pitanje važno za priču. Morate postaviti mnogo pitanja prije no što pronađete pravo. Izvježbat ćete se s vremenom, uvjeren sam.“

Ponovno je taj zločesti starac okrenuo nepostojeću glavu na drugu stranu, samo ovaj put u tišini bez zviždanja! U kupeu su na trenutak zamrli svi zvukovi. Bila sam toliko znatiželjna i nestrpljiva da sam zamalo zaboravila na postojanje bolnih linija. Neobično, kad sam na trenutak sklopila oči, više ih nisam vidjela pred očima kako se nastavljaju unedogled, već sam ugledala starčevo lice. Imao je prodorne, plave oči. Dva zareza od plavih očiju. I bore koje su mu crtale krugove različitih veličina po obrazima. I tanka, suha usta, kao i svi starci…

„Ali, je li točno da vlak ponekad siječe linije, nije stalno usporedan s njima?!“ bila sam uporna i zamalo sam propjevala tu rečenicu. Počela sam tresti starca za ramena i budući da sam na njegov vrat u mislima nastavila njegovu glavu, isti sam princip sad nesvjesno primijenila i na ostale dijelove njegova tijela, poput recimo ramena, dijelove na koje se po uvriježenim pravilima ništa nije trebalo nastavljati… Ali ipak, ne znam zašto, stručak plave ženske kose, poput kože Ivana Krstitelja bio je sad prebačen preko starčeva ramena.

„Ponavljate se, gospodična – vidite da ponavljanje, ha ha, ipak ima smisla…?“ starac je umirao od smijeha.

„A odgovori? Imaju li oni smisla? Dajte mi, molim vas, recite odgovor…“, bila sam nestrpljiva.

„Nemam vam što reći osim onoga što ste već sami rekli. Vlak doista ponekad siječe linije.

Pokušajte zamisliti da je vlak uvijek samo paralelan s linijama. U tom slučaju, uvijek bi ih propustio ili bi se, pak, uvijek susretao s njima. Cjelovite i ujednačene, one bi ga cijelim putem pratile poput drugih tračnica…

Ne biste nikada imali potrebu stati, prekinuti niti odsjeći, zar ne? Bilo bi to svojevrsno jedinstvo prostora i vremena. Putnik bi vječno čitao u vlaku.

S druge strane, pak, zamislite da su oko vas sad različite vertikale… Imali biste osjećaj da ste previše toga propustili. Vlak bi baš sve –  boje, detalje, dodire, sasjekao u komadiće, a vaš se pogled ne bi stigao ni na čemu zaustaviti.

Zato vlak ponekad mora presjeći liniju, barem ja to tako vidim. Samim time što sebi dopušta presjeći njezinu beskonačnost, on stvara novi izvor. Početak koji je ujedno i kraj linije. Priča je počela, ali ne potezom iz točke, već odsijecanjem linije na spontano izbranom mjestu. Počela je, dakle, svojim krajem.“

„Zove li se to sloboda drugim riječima?“ upitala sam starca smireno gledajući van i učinilo mi se da jedino što vidim i što mogu vidjeti jest pogled kroz prozor koji se nekako uvijek smještao između linija… Možda je doista starčev glas dopirao iz tog grla…?

„Sloboda?“ upitnim tonom ponovila je starica koja je sve u svemu farbala kosu u blȍnd. Riječi su joj dopirale iz usne duplje. Na sebi je nosila proljetnu haljinu bez tijela. Zamislila sam cijeloga starca u sivom odijelu pokraj nje. Umirali su. Zajedno.