More i zaustavljene priče | Neva Lukić

JING I JANG

Kuća do kuće živjeli su Jing i Jang. Jing je svoju još uvijek unajmljivao, iako je imao preko šezdeset godina, dok je Jang svoju davnih dana otplatio, iako je imao samo trideset i tri. Jing nikada nije poželio, a kamoli pokušao otkupiti kuću jer je sam čin unajmljivanja za njega predstavljao svojevrsnu slobodu. Značilo je to da uvijek može otići i da još uvijek ne zna u kojem će prostoru dočekati smrt. Možda je njegova sljedeća kuća upravo u izgradnji… a možda na njenom mjestu još raste šuma… Divno – prvo šuma, potom izgradnja! Cijeli civilizacijski skok, cijela povijest ljudskoga roda u dva koraka. Njemu se tako nešto još događa, a da on i ne zna pa neće valjda biti poput Janga. Taj ima tek trideset i koju, a već zna gdje živi i umire! Pih, taj Jang, tako je mislio Jing, ali zapravo se nije previše zamarao Jangom. Bio mu je u redu taj dečko što satelite šalje u svemir. „Kul“ posao, slengovski mislio je Jing. Biti iznad svega u svemiru, e samo da bi podmuklo špijunirao Zemlju! Pih, malo prozaično, ali „kul“, svakako „kul“, kao da je bitno zašto su sateliti gore, važno je da jesu. Jang mu je objasnio da je njegov mini satelit kockastoga oblika jer ga je tako jednostavnije izraditi i to je Jingu bilo neobično, kockasti satelit, hm… Odmah ga je to podsjetilo na grobnicu pa više nije želio slušati o satelitu, crnom lijesu što osamljen pluta svemirom. Brrrrr, smrznuo se. Zar je to sve…? No, to nije bilo sve. Jang mu je objasnio kako njegova percepcija nije ispravna jer je satelit živ! Postoji posebna orbita koja se zove grobljanska orbita i tek u tom limbu sateliti čekaju na svoj nestanak koji može, a i ne mora doći… Vrte se oni i dalje, na toj putanji 36,049 km daleko od Zemlje, a koja je još 321 km dalje od posljednjeg aktivnog Zemljinog satelita… Jing se iskreno sažalio nad njihovom okrutnom sudbinom, programiranom sudbinom satelita koji su pušteni s lanca u svemirska prostranstva, a i dalje se moraju kretati po dodijeljenoj putanji, navigujući njome iščekivati zadanu smrt! Izgube tlo pod nogama, a osjećaju se kao da hodaju po asfaltu jer je čak i u zrak svemira upisana riječ, naredba sa Zemlje! Jang mu je rekao da priča gluposti, da što bi on želio da sateliti i Zemlja zajedno mamurno bauljaju? U tom slučaju ne bi bilo ni nas ni ičega. Osmjehnuo mu se, simpatična mu je bila starčeva naivnost, a Jing je na njegov komentar samo frknuo nosom i rekao kako ne razumije dalje od nosa, programirani robot! No, nije se on istinski naljutio, već je nadahnut otišao kući napisati epitaf satelitima, ljudskim tvorevinama koje se nalaze iznad svega ljudskog. Piju kavu zajedno sa Zemljom, nastalom od nekih sasvim drugačijih ruku. Zavide joj na raznovrsnosti svojom uglancanom, pustom površinom; svojim zidovima koji ih ne dijele od drugih zidova jer ulice su tako daleko. I ljudi na prozorima. I Jing i Jang, dva susjeda koja će uskoro, bez obzira na svevišnju satelitsku providnost, upasti u uobičajene ljudske probleme. Oh da, Jing je volio satelite, ali Jang nije volio njegova malenoga, zemaljskog psa! Nije ga mogao smisliti, iz dana u dan želio ga je nogom ritnuti u svemir da pravi društvo njegovim satelitima, da malo laje na njih, a njega napokon pusti na miru! Zašto stalno kopa po njegovom vrtu? Nek’ ide proć! S druge strane, Jing nije mogao podnijeti osobu koja ne bi voljela njegova malenog psa koji je svugdje išao s njim, u tramvaje i na ručkove, a sve s ciljem da se Jing ostavi svojega najvećega poroka – pušenja. Odlučio je kupiti psa, kako bi napokon mogao nešto korisno činiti rukama. Gladiti divno biće koje to zaslužuje više od ljudske gamadi! Peseka je zato morao svugdje voditi sa sobom, kako ga slučajno ne bi uhvatila apstinencijska kriza! S vremenom je umjesto o cigaretama postao ovisan o malenoj životinji! I nije se pisalo dobro onome tko ne bi volio lajava čupavca. Dogodilo se to jednoga nedjeljnog popodneva kad je Jang grubo šutnuo malenoga Satelita (tako ga je Jing odlučio nazvati iz više razloga: zato što ga je pas pratio poput malenoga satelita i zato što je zavolio satelite uz svojega ludoga susjeda) pred Jingovim očima. Jing je ostao bez riječi, a iz pogleda mu je ispao ogromni kamen na cijelo Jangovo tijelo. Samo je uzeo psa u ruke i otišao kući, prekinuvši šetnju. Cijelu se noć okretao u krevetu, nemoćan da smisli valjanu osvetu. Želio je učiniti ono što je bilo nemoguće: šutnuti Jangove satelite toliko snažno da izlete iz orbite, da poremete cijeli svemir satelita, da se svi sateliti nasukaju jedni na druge, da nastane kaos pa iz njega sve ponovno izraste, neki novi svemir za koji nikad nitko neće pomisliti kako je nastao na ovako banalan način! Nažalost, nije imao tako veliku moć, ali svejedno je poželio baciti barem hrpu menčuga u nebo! Ali ni one ionako nikad ne bi stigle do satelita, već bi burno doputovale do njega obivši mu se o glavu! Bio je apsolutno nemoćan… Stoga je odustao od takvih ideja i odlučio se držati dobre, stare klasike: nabacat će menčuge na okup i izgraditi zid, svojega će omraženog susjeda baciti za plot tako da ga ni on ni njegov pas ne moraju viđati! Za nekoliko dana zid je izrastao. Visoki zid koji je čak za nekoliko metara prerastao vrhove njihovih kuća, jer Jing nije želio vidjeti čak ni dimnjak te odvratne kuće, jedva je mogao podnijeti oblak koji je hladnokrvno lebdio u plavetnilu nad njom. Sad su se Jing i Jang mogli susresti samo na ulici, a ulica, hvala Bogu, služi za odlaženje, tako da nije bilo prevelikih problema. Život je tekao mirno. Pas je mogao grepsti po zidu do mile volje, izolacija je bila izvanredna! Ipak, nakon nekoga vremena, budući da se život voli događati izvan zidova, maleni je psić nekako uspio zalutati u Jangov vrt. Kao da ga je sam vrag nagnao ondje! A Jang je očito bio čovjek pravila i nije mogao podnijeti one idiote koji čak i daleko u svemiru ukrste putanju svojih satelita s njegovom i onda dođe do sudara! Zar ljudi ne razumiju da ukrštene putanje znače nestanak?! Bum, tras, nema više! Mrtve čestice lebde u svemiru. Najviše voli one ljude koji tako romantično pričaju o ljubavnim parovima: „Njima su se putovi ukrstili, sudbine im se ispreplele…!“ Koje budale! I sad ovaj prokleti pas opet dolazi na njegovo zemljište. Njemu to nikad nije bilo jasno! Zašto nečije zemljište uvijek mora graničiti s nečijim tuđim zemljištem?! On želi biti slobodan na svojoj putanji… Zato je ovaj put Satelitiću malo spalio repić i vratio ga kući s porukom oko vrata:

Poštovani susjede Jing,
Neprihvatljivo je prisustvo Vašega psa u mojem vrtu. Već sam Vam nekoliko puta objasnio da ne volim pse zato jer oni uvijek nekamo lunjaju. I koliko god da ne vole mačke zapravo su im vrlo slični. Stoga sam ovaj put odlučio pribjeći malo oštrijim metodama i spaliti vašem psu rep po uzoru na uličare koji to rade mačkama. Žao mi je, ali moram Vas naučiti pameti kako se tako nešto ne bi još jednom ponovilo i kako ne bih došao u priliku učiniti nešto još mnogo gore
Želim Vam ugodan dan,
S poštovanjem,
Susjed Jang

Kad je Jing pred vratima ugledao svojega psića spaljena repića, počeo je plakati. Nije mogao shvatiti zašto se taj čovjek koji šalje satelite u svemir stalno bavi ovozemaljskim stvarima? Pa više se on, Jing, bavi njegovim satelitom nego taj idiot Jang! Slomio se, naprosto više nije mogao. Zašto taj ludi susjed njega i njegova psa ne pusti na miru? Kome su oni išta skrivili? Maleni psić dopremljen iz Španjolske i ekscentrični starac u penziji? Došlo mu je da zazove Boga za kojega sateliti predstavljaju tek prizemlje svijeta i zamoli ga da ih zgazi sve odreda! On, jadan starac nemoćan je protiv satelitske gamadi, ne razumije se on u tehnologiju i GPS! Niti je može isključiti! Ali, glavno da se njegova psa može šutati kao najveće smeće! Poludio je od tuge i bijesa, plakao je cijelu noć i zapalio dvadeset cigareta prvi put nakon pet godina. Na jadnoga psa bio bi zaboravio da ovaj nije cvilio zajedno s njim… Ujutro je sjeo za stol, još jednom pročitao Jangovo pismo i napisao sljedeće:

Poštovani gospodine Jang,
Nakon proplakane noći odgovorit ću vam na vaše šturo pismo u kojem su sve riječi poslagane u falange, nema riječi koje iskaču iz tih redova, neću reći: „lepršavo poput ptica“. Iz vašega pisma, gospodine Jang, vidi se da ste Vi jedan kruti idiot koji propušta sav onaj život između. Možda se previše družite sa svojim satelitom koji vas je očigledno razmazio. Uvijek ide onamo kamo mu vi naredite, odgovara na svako pitanje koje mu postavite. E pa gospodine Jang, to nije život… Baš zato što nisam robot poput vas i vašega satelita, neću se praviti nepovrijeđenim. Jer, toliko sam povrijeđen da namjeravam otkazati kuću i preseliti se nekamo drugamo. Vaše prisustvo u svojem životu više ne mogu podnijeti, čak niti iza zida. Zidovi su propusni i kroz njih mogu hodati ne samo ljudi, već i duhovi. Očito to nije bajka. Jasno je da ja mogu hodati kroz zidove jer više ne mogu podnijeti vaše prisustvo niti iza zida! Hvala Bogu da samo unajmljujem kuću pa imam slobodu otići… Oduvijek sam znao da sam pametan što to činim! Da sam idiot poput vas, morali bismo se nas dvojica još dugo trpjeti jer u današnje vrijeme nije lako prodati kuće, kao što i sami znate. A i vjerojatno bismo se posvađali oko toga koji od nas ostaje, a koji odlazi. Sretni ste sa mnom što nisam budala poput Vas, gospodine Jang! Također, ne znam jeste li već upoznati s tom činjenicom, ali u moru postoje organizmi koji se zovu morske štrcaljke ili morski plaštaši. Dok se još nalaze u stadiju larve, oni vode slobodnoplivajući način života. Imaju razvijenu hordu (kostur), posjeduju svojevrsni živčani čvor te organ za ravnotežu. Kad pronađu prigodnu stijenu, na mjestu se zacementiraju. Dakle, prelaze iz nomadskog u sjedilački način života i u tom trenutku počnu prolaziti kroz vrlo zanimljiv preobražaj! Naime, zbog sjedilačkog načina života koji počinju voditi, dolazi do pojednostavljenja njihove tjelesne građe tako da ti organizmi predstavljaju eklatantan primjer regresivne evolucije! Dok se ne odluče smjestiti, zbog prisustva horde, oni pripadaju skupini hordata kojoj pripada i sam čovjek. No odrasle, sjedilačke jedinke gube hordu tako da se jedva mogu svrstati u hordate! Također, ti pametni „odrasli“ probave svoj živčani čvor koji je do tad kontrolirao pokret i bio jednak ljudskome mozgu. Zbog toga se vrlo često kaže da morska štrcaljka pojede svoj vlastiti mozak, jer više joj nije potreban, sad može „nirvanirati“ u miru! Nisam siguran da li ste shvatili ovu metaforu gospodine Jang, siguran sam da niste, no ipak sam vam to morao napisati. Beskućnici i beskičmenjaci nikako ne mogu zajedno, čak ni uz pomoć zidova! Ovo je posljednji put da čujete nešto od mene. Moj pas i ja više Vam nećemo smetati.
S poštovanjem, bivši susjed Jing

P. S. Želim vam mnogo uspjeha sa štrcanjem satelita u svemir jer je to jedino što znate raditi. No svejedno, moram vam reći da se žarko nadam da će vam se jednoga dana mehanizam pokvariti i da će se sateliti srušiti baš na vašu glavu, vi hladnokrvno, sjedilačko đubre koje nema pametnijega posla nego paliti tuđim psima repove! Impotentni kretenu!

Na ovome mjestu pismo je napokon završilo. Jing je bio veoma zadovoljan, hi, hi, hi! Baš se dobro ispucao, iako ono mlado, robotizirano čudovište ništa neće shvatiti niti će mu moći vidjeti lice dok bude čitao pismo. No, fućka mu se! Glavno da je njemu bolje. Otišao je do susjedovih ulaznih vrata i gurnuo pismo ispod njih. Sada se još treba spakirati i za nekoliko dana više neće biti u blizini tog odbojnog stvorenja… No, za nekoliko je dana u tom dijelu kugle zemaljske, gdje su živjeli Jing i Jang, počeo rat. Znali su i Jing i Jang da je stanje loše, ali rat im nije bio ni na kraj pameti. Sad nije bilo pravo vrijeme da Jing otiđe, osim ako se ne želi pridružiti izbjeglicama, za što je ipak bilo još prerano. Ostao je Jing u svojoj iznajmljenoj kući, a umjesto satelita, za koji se nadao da će Jangu jednoga dana pasti na glavu, Jangu je bomba pala na zid. Ali nije samo Jangu, nego i Jingu jer je podignuti zid bio zajednički. Da, oni su zapravo dijelili ono što ih je dijelilo. I ništa drugo nije bilo srušeno osim toga zida. Bomba je srušila granice i kuće su ponovno u ljubavi gledale jedna na drugu! Jing je bio ljut kao pas i Jang je bio ljut kao pas. U savršenoj harmoniji lajali su jedan na drugoga, dok su sateliti lebdjeli negdje daleko iznad svega, a bombe padale po Zemlji.