More i zaustavljene priče | Neva Lukić

KRUŽNI PUTOVI

Jednoga dana ljudi te zemlje dosjetili su se da im smeta to što svi ljudi nisu iste visine. Bila je to možda posljednja stvar koju još nisu uspjeli srediti, jer je dosad nisu bili primijetili. Nekako je više-manje uvijek bila iznad njih, a ne ispred njihova nosa! Podmuklo, poput raka, živjela je u njihovim životima dok jednoga dana netko nije shvatio da činjenično stanje nije normalno, da je cijela država prljava i amoralna zato što si neki ljudi, još otkada je države, previše dopuštaju. Usuditi se približiti nebu više nego neki drugi ljudi, pa to je neuredno, diskriminirajuće i krši ljudska prava! Ni na jednom drugom polju situacija nije tako zabrinjavajuća, a oni su mislili da je kontrola u njihovim rukama! Sve ostalo funkcionira točno kako treba – svi su tramvaji iste visine, sve čaše u kuhinjskim ormarićima, sve krave na livadama, sve zgrade na poljanama, pa čak i sama zemlja, na kojoj se sve to nalazi, točno je onakva kakva treba biti – ravnica karirana jedino obrađenim poljima prostire se unedogled osakaćena za sve one nepravilnosti, obline i udoline, planine i dine, kojima obiluju sve one tobože lijepe, prirodne zemlje. Nikad nisu zavidjeli tim „lijepim“ zemljama jer je za njih red predstavljao ljepotu. Živjeli su zadovoljni dok nisu shvatili da njihova tijela na tako perfidan način rade protiv države! Bez pardona rastu izvan zamišljene granice, linije u zraku do koje je, to su oni nažalost tek sada shvatili, zapravo dopušteno rasti! Kako prije nisu primijetili neurednu, nepravilnu krivulju, zastrašujuću činjenicu da se visine ljudi lepezasto prostiru otprilike od 1,50 do 2,10 metara i taj je skup brojeva bezbrojan! Pola je metra značajna razlika kad govorimo u ljudskim okvirima, a ljudski okviri moraju imati određene okvire. Ljudi u toj zemlji počeli su pljeskati rukama, ponosni što će prvi na svijetu uspjeti postići potpun napredak, uzdignuti se do razine nadčovjeka tako što će se napokon svi spustiti na istu razinu! Ne mogu civilizirana bića rasti kako ih volja! To je divlje i naglašava spolnu diskriminaciju! Ne možemo govoriti o emancipiranosti žena sve dok su one niže od muškaraca ili o rasnoj jednakosti u ovoj državi u kojoj živi toliko različitih nacija i rasa. Novo je otkriće bilo za njih toliko revolucionarno da im je srušilo sva dotadašnja uvjerenja, ukazalo im na to da su dosad živjeli u laži i da moraju na put krenuti ispočetka. U najgorem slučaju, čak ne bi bio grijeh malo podrezati one koji su previše izrasli u nebo, sve bi učinili samo da isprave stvari! Nisu ljudi drveće da rastu kako ih volja! Stablu je rast dozvoljen iz određenih razloga i to se neće promijeniti. Ono je samo po sebi toliko neuredno da uopće nema smisla baviti se njime. Davno su ljudi ove zemlje bili odustali od drveća i već bi ga bili izbacili van da im nije bilo neophodno za život. Na tom, već prilično davnom referendumu, drveće se uspjelo izvući dok je, primjerice, s ružama, bila sasvim drugačija situacija… One su dugo slobodno rasle, grmova različitih veličina, crvene, kao izvađene iz dubine tijela, dok ih jednoga dana Gospodin G., s čijega je balkona pogled pucao na tu divljinu, nije prijavio policiji. Nije prošlo ni pola sata, a gradska služba ih je već sasjekla u komadiće. Asfaltom punim latica nemilosrdno su prelazile automobilske gume… no mozgom gospodina G. ipak se nastavila motati umanjena cvjetna džungla čije je trnje prijetilo mačkama koje šuljale su se kroz nju. Prisjećao se cvjetova istovremeno otvorenih i zatvorenih, tog labirinta latica u kojem je Arijadna plela svoju paučinu… Mašta mu je bila raspirena do krajnjih granica, tako da je uskoro, kao uzoran građanin, odlučio predložiti rješenje za najveći problem u zemlji… Ljudi su bili zabrinuti, kao za vrijeme najgore ekonomske krize ili ratnoga stanja. Na ulicama se često moglo vidjeti dvoje ljudi kako razgovaraju na poseban način. Jedno od njih bi kontinuirano gledalo prema dolje pogrbljujući se, dok bi drugo pak istezalo vrat prema nebu! Kako su uspijevali voditi razgovor u takvome stanju i jesu li im se pogledi uopće uspijevali sresti, pitanje je…Vjerojatno su tim činovima zadnji izdisaji komunikacije u toj državi bili zapečaćeni, iako su njezini stanovnici bili uvjereni da svi složno streme k zlatnoj sredini. Uskoro više ništa nije funkcioniralo kako treba, počeo je vladati kaos sve većeg nesklada među svime. Zrak je odisao tjeskobom i netrpeljivošću. S jedne strane, ljudi su strepili nad odlukom vlade, što ako donese odluku koja će uključivati intervencije na njihovim, već postojećim tijelima? S druge strane, nisu mogli podnijeti tu neurednu liniju koja je povezivala sve njihove glave! Svakim novim danom sve više i više gubili su strpljenje, a za rješenje takvoga problema nažalost trebalo je mnogo sati rada. Što su mogli oni i njihova zemlja, tako slabašni, protiv te zle sudbe koja ih je snašla? Što je mogao malen ljudski rod protiv moćne sile rasta? Nisu mogli jednostavno reći „Stop“, ili „Nastavi dalje“. Neće se njihova vlada valjda ugledati na naciste, kontrolirati svaku jedinku posebno. Kao prvo, to novčano ne bi bilo izvedivo, a kao drugo ova država je pobornik ljudskih prava i jednakosti! U takvim razmišljanjima zatekao ih je natječaj vlade koja je na pravi demokratski način pozvala sve svoje građane da sudjeluju u traženju rješenja. U pozivu je stajalo kako je uvjet da u budućnosti svi građani i građanke, nakon dvadeset i pete godine života, budu visoki točno sto sedamdeset pet centimetara.

Na natječaj je pristiglo oko deset tisuća prijava, među kojima i ona gospodina G. Većina je prijava bila u skladu s vremenom u kojem su ti građani živjeli: običan je puk nudio jeftina rješenja poput rezanja glava i udova, što su vidjeli u filmovima na televiziji, biolozi i liječnici nudili su skupa rješenja koja su uključivala uzimanje hormona rasta ili intervenciju u DNA, a inženjeri su, pak, bili praktični – nisu ništa željeli mijenjati na ljudskim tijelima već bi stopala osoba nižih od sto sedamdeset i pet centimetara priključili na malu motoriziranu platformu koja bi njihov krajnji rast svela na željenu visinu, a stopala osoba viših od sto sedamdeset i pet centimetara bi priključili na istu takvu spravu koja bi se nalazila ispod tla. Osoba bi automatski postala niža, a sprava joj je omogućavala lakše koračanje kroz zemlju. Izbornoj se komisiji ni jedno od ponuđenih rješenja nije svidjelo. Sve su to bila ili krvava ili vrlo skupa trenutna rješenja koja u sebi nisu sadržavala ništa dublje. Nigdje se nije osjećao dah ideologije koji bi predstavljao istinske razloge zbog kojih je vlada odlučila provesti tako ekstremne mjere: razloge jednakosti, ljudskih prava i harmonije zlatnoga reza. Većina je rješenja gledala jedino u budućnost, osim rješenja inženjera, a njihova ideja, pak, nije donosila trajnu, evolucijsku promjenu njihovoj vrsti. Ostali se stručnjaci nisu previše bavili starijim generacijama koje su već bile izrasle, nego su na njih, a samim time i na same sebe, gledali kao na škart vremena koje će tek svojoj djeci pomoći da budu savršena. Od svih ponuđenih prijava, komisiji je tek jedna jedina zapela za oko. Bio je to jednostavan prijedlog gospodina G. za koji su smatrali da bi ih mogao odvesti u pravome smjeru. Nije sadržavao komplicirane nacrte za konstrukciju strojeva niti visoke budžete za proizvodnju čudesnih hormona. U njemu nije bilo jedne jedine kapi krvi, a gospodin G. niti je bio znanstvenik niti neki praznoglavi pripadnik širokih masa. Za uspješnu provedbu njegova plana bio je potreban jedino dugogodišnji trud i milijuni drvenih daski. Sve u svemu, iskonski i jeftino, u skladu s nepisanom ideologijom te zemlje. Gospodin G. mislio je na sve – na ljude koji će tek narasti i na one koji su već izrasli… jedino je morao sniziti prag ljudske visine u toj zemlji na sto pedeset i pet centimetara. Nešto se ipak moralo žrtvovati. Gospodin G. ponudio je sljedeće rješenje. Ljudi koji tek trebaju izrasti u pubertetu oko sebe počet će nositi čvrst drveni okvir fiksiran na sto pedeset i pet centimetara, tako da neće biti moguće da im tijelo slučajno izraste izvan okvira. Oni koji će ostati čak i ispod praga od sto pedeset i pet centimetara smatrat će se iznimkama u toj državi (a to su i do sada bili), a iznimke, kao što se zna, potvrđuju pravilo. Na generacije koje su već davnih dana prošle pubertet primijenit će se obratna taktika. Budući da nije cilj umjetno intervenirati u njihova tijela, svi ljudi te generacije u početku će se barem jedan sat dnevno pokušati kretati poput puževa – ponizno klizit će zemljom, svi manje više iste visine, zamalo pa uklopljeni u plohu šahovskog polja. Ovisno o rezultatima i njihovim vlastitim dostignućima, s vremenom će provoditi sve više i više vremena u tome položaju. Obrazloženje je prijave gospodina G. zapravo ono što je osvojilo komisiju. Bilo je vrlo kratko i jasno: Ova prijava ne sadrži umjetne intervencije. Neznatno je agresivna te potiče novu, prirodnu evoluciju naše vrste. Ne nudi instant rješenja, već građani naše države moraju voditi život u skladu s ovdje napisanom filozofijom. Kako nama, cijenjenim stanovnicima ove zemlje, do dana današnjega nije pala na pamet bit svega, taj začin bez kojega zapravo ništa ne funkcionira, ta zadnja stvar koju moramo učiniti kako bismo bili savršeni i potpuni – uokviriti same sebe?! Pribjegao sam najjednostavnijoj metodi – uokvirivanju čovjeka u drveni okvir. Taj čin može evocirati i patnje našeg prethodnika, cijenjenoga Isusa Krista, koji nije nosio okvir, već križ. Naše će nove generacije građana, stoga, proći i kroz bolnu katarzu. S druge strane, mi, čije su kosti već okoštale, poput puževa pokorno ćemo se okrenuti zemlji i vidjeti kakvom će nas evolucijskom stazom taj čin odvesti… Hoće li naše kosti omekšati poput ružinih latica, u kojem ćemo se smjeru kretati tako mekani, samo vrijeme može pokazati…

Nakon desetak dana vijećanja, izborna je komisija uvela pokusni rok za teoriju gospodina G. koju je sad trebalo provesti u djelo i vidjeti kako funkcionira. Odlučili su joj dati nekoliko godina vremena. Već nakon nekoliko mjeseci, sve veće tvornice proizvodile su drvene okvire s otvorima za udove, visine sto pedeset i pet centimetara, prilagođene ljudskim tijelima budućnosti. Otvori okvira bili su obloženi mekanom tkaninom kako ne bi previše žuljali mlade. Ljudska stopala i dijelovi ruku na neki su način postali jedini slobodni dijelovi tijela! Samo prsti živjeli su svoj vlastiti život, a sve ostalo bilo je zatvoreno unutar okvira, čak i mlada, još naivna ljudska lica. Bilo je potrebno unutra zatvoriti cijelo ljudsko tijelo kako bi tjeme i ramena spriječili da rastu i teže k nebu. Mogli su težiti jedino prema dolje, gdje ćemo, kako su upozoravali iskusni i stariji, naposljetku svi završiti. Treba stremiti da svi budemo iste „nizine“, i da svi čvrsto stojimo na tlu. Da, ljudi te zemlje ljudsku visinu više nisu zvali visinom, nego „nizinom“. Novi se termin bolje uklapao u cjelokupan identitet njihove zemlje u kojoj nije bilo planina. Ovdje su napokon svi morali biti jednako niski, jednako maleni, jednako pokorni.

Uskoro se na ulici moglo primijetiti sve više mladih ljudi koji su hodali uokvireni podsjećajući na žive slike, živu uokvirenu umjetnost. Nosili su ponosno okvire jer su im roditelji rekli da će ih to odvesti u bolji život. Kad postignu cilj, sve će samo po sebi zajedno činiti veliki, zajednički okvir življenja koji više neće trebati biti vidljiv da bi ga se osjećalo. Samo još ta zadnja stvar, ljudska visina… Neka se ne obaziru na starije generacije čije glave strše neuredno u vis. Stoga su roditelji tjerali svoje potomke da se što češće trude nositi te okvire. Samo su spavanje bez njih tolerirali, a sve to kako bi okviri postali sastavnim dijelovima tijela njihove djece, a samim time i njihovih života. Nakon nekoliko godina uspjeh se dokazao. Djeca su hodala gradom uokvirena, ali lagana, osjećajući se nezaštićeno bez okvira. Roditelji su osjetili da je napokon došao trenutak da se povuku. Djeci su prenijeli sve znanje i napokon mogu prijeći na drugi dio plana gospodina G. Stiglo je vrijeme za njihovu pretvorbu u puževe…

Znali su roditelji da sve ovo što su naučili svoju djecu sad moraju potkrijepiti svojim svijetlim primjerom. Prazne riječi potvrditi praksom. Okoštalih tijela, znali su da će pravo iskupljenje doći tek kad oni polagano počnu puziti zemljom, moleći Boga oprost za oholost koja je njima bila ovladala. S gradskih putova polagano su se povlačili u šumarke uz cestu jer je lakše bilo puziti vlažnom zemljom. Kao i njihovoj uokvirenoj djeci, u početku im je išlo vrlo teško, njihova koljena i obrazi bili su krvavi, a usta puna zemlje. U početku su mogli izdržati tek sat vremena i već bi se mrtvi umorni vratili na udobne sofe svojih kuća, a njihova su uokvirena djeca uplakana trčala oko njih moleći ih da prestanu s tim eksperimentom – dokazali su da misle ozbiljno, nije važno što ljudi njihove generacije nisu iste visine! Na kraju krajeva, djeci je ipak bilo draže imati sretne roditelje ili uopće imati roditelje, nego živjeti prema pravilima određenih ideologija. U jednom trenutku poželjela su strgnuti okvire sa sebe, no to više nije išlo jer oni su bili srasli s njihovim tijelima! Bacala bi se djeca na krevete i uplakana zaspala do sljedećeg jutra koje je nosilo nadu da će stvari krenuti nabolje…

Kako je prolazila ta teška godina prilagodbe njihovih starih roditelja na njihova nova tijela, oni su sve češće počeli izbivati iz kuće. U početku su propuštali tek ručak, no uskoro ih nije bilo ni na večeri, dok na kraju jednoga dana više uopće nisu spavali u kući. Njihova bi ih djeca slučajno srela, u kišne dane nasred nekoga puta, kako se ondje prostiru dugački i sluzavi s glavom u podu. Sva tijela nalikovala su jedna drugima. Sva slične visine i nevidljivih lica što su se gubila u zemlji, tako da djeca nisu mogla znati koji su točno njihovi roditelji, ako je to uopće više bilo važno. Razveselila bi se djeca što napokon sve ide kako treba, potapšala bilo čije roditelje po njihovim sluzavim leđima i nastavila dalje svojim putem. Činilo se da država sve više i više funkcionira kako treba – sad su na ulici svi ljudi bili više manje jednake visine, neki čak više nisu trebali nositi okvire, a njihovi su roditelji život provodili u divljini pokraj puta, pretvoreni u horizontalna leđa čije se neznatne razlike u visini moglo tolerirati staroj generaciji. Draga su dječica u gradu čak izgradila nekoliko skliskih pločnika samo za njih, kako bi se roditelji ondje mogli prisjetiti svojega doma i nekadašnjeg gradskog života. Život u toj zemlji postao je onakav kakav su priželjkivali. Vlada, sad već sastavljena od novih uokvirenih generacija, predložila je gospodina G. za novog predsjednika, no nikako nisu mogli doći do njega… Kako su samo mogli zaboraviti – on je zasigurno jedan od najsjajnijih puževa u grmlju! Zadovoljili su se njegovom statuom s tijelom puža i ljudskom glavom koju su postavili na gradski trg te krenuli dalje sa svojim životima. Sretna uokvirena djeca nisu mogla znati za promjene koje su se u međuvremenu događale u skrivenom svijetu iza grmlja. U trenutku kad su se njihovi roditelji priviknuli na puzajuća tijela kojima visina više nije bila jednaka duljini i koja su cijelom svojom masom prianjala uz površinu Zemlje, a ne samo stopalom, percepcija im se u potpunosti promijenila! Zbog sporosti novog pokreta, stigli su do stupnja na kojemu je kretanje bilo izjednačeno sa stajanjem što ih je dovelo u više stanje uma. Kao da su sami postali sila teža. Više nisu težili ničemu, niti su znali za ciljeve. Svaki dio njihova tijela bio je ondje gdje jest, na fizički drugačijem centimetru od drugog dijela tijela, no zajedno su činili harmoniju različitosti, cjelinu putovanja i stajanja. Svakim dijelom tijela osjećali su drugačiju boju, zvuk, riječ… Osjetili su da ciljevi kao takvi ne postoje jer njihov je prednji dio uvijek bio ispred srednjeg i nikako nije mogao osjećati iste stvari kao srednji jer ono što je prednji već prošao srednji je tek proživljavao. Nova su im tijela pomogla da se razviju u mnogo kompleksnije ličnosti, u osobe koje kao da su se sastojale od više duša i dalje funkcionirajući u harmoniji. Čovjek se sad činio primitivnim bićem čije je prokletstvo to što tokom života kao izvor misli osjeća jedino svoju glavu koja nikad nije u kontaktu sa zemljom. Glava, taj vrh tijela koji nije u skladu s njegovim ostatkom tjera ga da stalno nečemu teži, jer na kraju krajeva, čovjek jednostavno ima krivu postavu tijela, a samim time i uma. Cijelim tijelom dodiruje Zemlju kad sanja, a snove još naziva „snovima“, smatrajući ih nestvarnima i neistinitima, a to je zapravo njegov pravi život koji bi trebao razvijati, taj horizontalni položaj…! Kad bi sad to barem mogli objasniti svojoj uokvirenoj djeci. No, nažalost više nije bilo načina da se to učini pa su roditelji morali zaboraviti nekadašnji život koji im se sad činio lažnim i čudnim. Otpustili su čitavu prošlost koja je bila u njima i odlučili da nikad više svoje glave neće usmjeriti prema ičem drugome nego prema sebi samima. Nigdje više oni neće „ići“. Samo u krug, njihovi vrhovi prema njihovim vrhovima… dok se napokon ne spoje i nestanu.

Tako i bi. Jedino što su se neki, ovisno o željama, odlučili držati isključivo tla, dok su drugi svoje vrhove počeli izvijati u zrak dok se napokon ne bi spojili sami sa sobom negdje pod nebom. Ovi su drugi tijekom spajanja jednostavno nestali, dok su oni prvi iza sebe ostavili kružne putove na zemlji. Nakon nekoliko mjeseci ondje je počela rasti divlja, neuredna trava. Odjednom je cijela država bila puna travnatih putova koje nitko nije mogao istrijebiti. Rasla je kao luda, gdje god joj se prohtjelo. Uokvirena djeca nisu znala što bi s tom travom, a još su manje znala gdje su im roditelji. Odlučila su napustiti svoju zemlju, no nažalost nigdje drugdje nisu mogla preživjeti jer druge države nisu bile prilagođene uokvirenim ljudima. Posljednji preživjeli raspisao je tjeralicu za gospodinom G. Gospodin G., koji je potajno pronašao svoju inspiraciju u spiralnom labirintu divljih ruža bio je optužen za najgori genocid u povijesti. Nikad ga nisu pronašli. Ni njega ni tu državu. Danas se više ne zna gdje se nalazila… Ona može biti baš bilo koje ravno područje na Zemlji, oslobođeno svakog brda i doline.