More i zaustavljene priče | Neva Lukić

TLO

Tlo je Zemlje u početku bilo ravno i spljošteno. Zamalo ni dah nije stao u njega, tek je tinjao ukliješten unutar tanke strune toga tijela. Zemlja je bila ravna linija, iako okrugla tek staza unutar svemira. Prostirala se svijetom unedogled, sve do mjesta gdje se križalo nekoliko horizonata. Nitko i ništa nije ju ometalo na tom putu, put bio je tek njezin i sve je bilo tek put. Sasvim poliran, bez rupa i ureza, odražavao je tek Sunce, a ono se odražava tako da ti je sve bliže i bliže, u grlu i kostima, u umu i mislima, tone njegov odraz u tvoje tijelo. Zrake sunca, komadi stijena što se urušavaju, nevidljivo a teško lomili su se na besprijekorno glatkoj površini. Linija, zamalo da se zrcalila koliko je bila postojana i ničim prekinuta, okaljana. Zamalo je postala ujedinjeni odraz svih mogućih, tad još nepostojećih refleksija. Tlo se prostiralo, jurišalo samim sobom do neviđenih područja. Kamera ga je snimala iz zraka, kako ide sve dalje i dalje, a uvijek je sve isto. Tek je njezin pogled što se kretao dokazivao da se nešto mijenja, da je mjesto neko drugo. Tlo je pomislilo: „Naravno da je na meni sve isto, stoga se i nazivam jednim imenom. Inače bih imalo preko stotinu imena. Ovako sam ‘Tlo’, i to je to.“ Pa je nastavilo istim putem, istodobno u svim smjerovima. Na ovome mjestu priča bi meditativno završila, da se uskoro po tlu istodobno nije počelo događati tisuću čuda koje Tlo uopće nije moglo upiti i da je imalo glavu, sigurno mu ne bi ostala čista. Istodobno, u tlu su počele rasti biljke, njime trčati životinje i na njemu, svojim malenim stopalima stajati ljudi. Tlu nije bilo jasno zašto svi ti sićušni stvorovi hodaju po njemu ili stoje u njemu i zašto ono nije jedno od njih. Poželjelo im se obratiti, ali dah ostao je suspregnut među stabljikama i deblima različitih biljaka. Jedva je stiglo nešto pomisliti, a već bi iz neke njegove pore niknulo novo stablo! Granalo se korijenje kroz uglancanu ravnicu tla, agresivno je probijalo van, i koliko god da je Tlo osjećalo bol, ipak mu je osjećaj bio ugodan. A najugodnije, baš po njegovoj mjeri, bilo je nicanje cvijeća. To je bila prava akupunktura, no nije prošao ni tren, a već su tlom počele trčati životinje i koračati ljudi i Tlo se više nije moglo koncentrirati od nenadanih bombardiranja isključivo živućim informacijama! Toliko toga se Tlu događalo, toliko toga je tlo živjelo, a ništa nije moglo uhvatiti, o ničemu promisliti, ništa spoznati. Zamislite taj sraz beskrajna, neprestana kretanja koje se događalo po Tlu i same (dotadašnje) postojanosti, meditativnosti samog tla! Ono je bilo povezano s centrom sama sebe i onda je njime počeo jurišati svijet, svijet, svijet, svijet kojim je ono i sama sebe nazivalo. Jer Tlo i jest bilo svijet. Samo što je do sada imalo vremena za misli, stiglo je, stiglo je pomišljati, a sad kad se toliko toga dogodilo, kretanje ga je naprosto gazilo i gazilo, kao da želi uništiti njegovu postojanost, stabilnost svojega vlastita postamenta. Toliko toga se dogodilo: životinje, ljudi, stabla, biljke, kućice i puževe kućice, i uskoro stolice i stolice, i prozori i krovovi, i golubovi u Veneciji pa neboderi, da, Tlo se začudilo: „Na meni je sada sve različito, a ja se i dalje nazivam jednim imenom. I dalje sam ‘Tlo’, kao da se ništa nije dogodilo.“ Postojanošću svojega imena Tlo se malo utješilo i povratilo dio svoje nekadašnje stabilnosti. No, to mu nije bilo dovoljno jer je na njemu stalno nešto nicalo; pčele, košnice i maleni čajnici i lančići za tanke zglobove i ptice koje su se uzdizale u zrak, djelomično bliske Tlu, njegovi komplementarni parovi; sve ga je to činilo zbunjenim i nesigurnim, ništa na sebi razumjelo nije, a ipak se osjećalo odgovornim za sva ta njemu nerazumljiva i neobična bića – ono je zadnja stepenica, njemu nema što izmaknuti (tlo) pod nogama! Njegovim, sad već debljim tijelom, prolazili su srsi od te pomisli. Ono je posljednji stupanj, zadnja stepenica netom prije dna… U tom je trenu Tlo primijetilo sve te različite ali od iste tvari sastavljene oblike kako švrljaju njime; sve te obrise koji su svojom plošnošću odražavali sve druge uspravne i popunjene oblike. Tlo je pronašlo izvanjsko jedinstvo i sklad, u svom neredu informacija živoga i neživoga na sebi. Ugledalo je ono u čemu je sve bilo ujedinjeno, tako da se Tlo više nije moralo baviti shizofreničnom različitosti, a i dalje je moglo sanjati o svojoj postojanoj plošnosti neuznemiravanoj različitom vertikalnosti. Tlo je osjetilo sjene, sjene svega različitoga kako ga golicaju, kako ga čiste poput velikih metli ili kako na njemu postojano bivaju pod Suncem, kao što ribe bivaju u vodi! Napokon je pronašlo svijet koji je istinski pripadao njemu. Tlo pomislilo je: „Sjene su također sve različite, a nazivaju se jednim imenom. Sve su to sjene.“ Pao mu je kamen sa srca, odnosno pala su mu sva pulsirajuća srca različitih bića s kamena; Tlo je pronašlo jedinstvo u eklektičnoj stvarnosti na sebi i oko sebe. Umjesto da promatra ljude i ratove, bolničke sobe i rađanje ili možda geparde kako kandžama grebu drveće, ono je promatralo sjene u kojima je rađanje bilo izjednačeno s ubijanjem, sjene u kojima se neživo stapalo sa živim, a čak i kad je cijeli svijet zajedno počivao „u jednoj jedinstvenoj sjeni“, Tlu ne bi zasmetalo. Sjene su ga poštovale, sasvim mu pripadale, u potpunosti se uz njega sljubljivale, osim kad se fasada neke zgrade na trenutak ne bi lažno predstavila kao Tlo… no taj izlet trajao bi kratko i sjena bi opet pripala njemu. I koliko god su neke od njih bile nemirne, švrljajuće, kao da zauvijek žele pobjeći od Tla, dostići otkrivenje negdje u tami svemira, nikada nisu mogle otići. Tlo bi uvijek zaustavilo njihova leteća tijela svojom postojanošću. Negdje u toj sljubljenosti Tla i sjena događalo se izjednačenje vremena, pokreta i mirovanja. Sve ostalo, živo i mesnato, pritiskalo je Tlo svojim teretom i baš ta težina svojom je vertikalnošću uvijek stremila nekamo dalje od Tla, a zbog ograničenosti vlastita tijela uvijek mu se pokisnuto vraćala, dok se naposljetku ne bi raspala u njemu, izgubivši zauvijek sjenu. Sa sjenama je to bilo drugačije. One su se neprestano pojavljivale i nestajale, umirale, rađale se i svakoga dana, kad bi neko tijelo ponovno bacilo sjenu, to bi bila nova sjena, nikada ona od jučer. Tako da je svakodnevno umirao bezbroj sjena, neovisno o tome je li tijelo koje ih je bacalo još uvijek bilo živo ili ne. Za sjene to je bilo nevažno. One su uvijek bile nove, razigrani jednobojni vilenjaci, ptice koje su na fasadama vječno prikazivale Big Bang, eksploziju svega, stapanje svega, stvaranje svijeta. Bijeg koji je ujedno ostanak. Ostanak koji je ujedno bijeg. Ostanak-bijeg, to su bile sjene. A sve ostalo na Zemlji, sve te različite boje bile su naklonjenije odlasku i potom bi ih vlastita sjena povlačila k Zemlji, činilo se, ravnici Tla. U tom trenu Tlo je nenadano shvatilo zašto sjene toliko uz njega prianjaju, zašto mu na tako istinski način pripadaju. Ono samo, Tlo, nema sjenu! Posljednji stupanj, zadnja stepenica! Kamera je i dalje prolazila tom ravnom linijom i sve je sad bilo puno sjena, no nigdje nije bilo sjene Tla. Tlo je pomislilo: „Na meni su sada sve sjene, a ja se i dalje nazivam istim imenom, iako bez sjene. Ne bi li zato moje ime trebalo pripadati svijetu sjena, a ne svijetu dahova kao druga imena.“ Ništa se nije promijenilo, samo što je Tlo ponovno postalo nesretno. Kako da u ovakvoj situaciji ostane stabilno. Tako usamljeno. Iz koje god perspektive bi svijet pogledalo, svijet koji je sačinjavao njega koje bilo je taj svijet, razlikovalo se od svega na njemu. Jer ono nije bilo NA, ono je jednostavno bilo. U tom je trenu Tlo osjetilo nenadanu potrebu da i ono postane NA. Uložilo je svu energiju iz svoje dubine, sve te preminule ljude, životinje i njihove nikad više postojeće sjene te ispuknulo nekoliko velikih grbi u svoju ravnicu. Tako je nastao prvi vulkan NA svijetu, i prva planina koja je odmah na tlo bacila oštru i visoku sjenu, sjenu od njegove vlastite tvari koja je kao i sve ostale sjene nalikovala svim ostalim sjenama. Napokon je Tlo pripalo svijetu i ne sluteći da se u tom trenu odreklo vlastite besmrtnosti. Naime, da je ostalo samo ravna linija, pusta polirana staza, posljednja stepenica bez sjene, linija nikad ne bi nestala. Ovako se Zemlja priključila ostalim smrtnicima NA njoj. Planine i vulkani ukinuli su posljednje stepenice. Sve postade prah.