More i zaustavljene priče | Neva Lukić

PRIČA NAPISANA BUKOM

Tišina je bila na papiru prije no što će biti napisana riječ. T je polako kuckalo u njoj, kao ptić što izlazi iz bijele ljuske nekadašnju puninu čineći joj prazninom. Tako je i s tišinom koja se nalazila iza riječi, u bešumnoj gestikulaciji ruku koje oblikuju nešto samo od zraka. Nalazila se negdje u vlasi papira, skvrčena i tanka skrivala mu se u plošnosti, balansirajući na granici iz koje se može, ali nikako ne smije, izroditi konveksnost i konkavnost. Potom je ipak došao netko, jer uvijek dođe netko, i zgužvao papir… Bio je to njezin posljednji izdisaj, u ovome slučaju grč. Tišina umire bolno, uvijek je se čuje, čak i kad šapće, šapat joj je rezak. Ljudi su mnogo tiši kad umiru jer oni odlaze u bezrječnost, dok za tišinu riječ znači smrt. U početku bijaše riječ, govor je održan na sprovodu tišine… Svemir, voda, usna šupljina, utočišta su koja je za samu sebe ostvarila tišina… No ljudi su poslali rakete u svemir i poslali su podmornice pod vodu i počeli su nešto strasno govoriti jedni drugima pa se ona proširi nekamo još dalje što joj oni priđu bliže, a oni ne naslućuju da se svemir stalno širi zbog buke koju oni stvaraju. Da utihnu, da ušute, možda bi se svemir počeo smanjivati. Bio bi sve manji i manji dok se na kraju ne bi sveo na jednu jedinu riječ, riječ „riječ“ koja bi odjeknula šutnjom, jer to je riječ tišine, dok je riječ „tišina“ previše svjetleća riječ. Potom bi sve krenulo ispočetka, jer tako je već bilo i tako će biti…

Tišina vječito bježi od riječi, a opet je tako sama. Uvijek nezadovoljna i nemirna. Sizifova najbolja prijateljica, koja voli biti pometena lepetom ptičjih krila. To je tako ugodna, ekstatična smrt za nju… Uz nju voli umirati još samo od jedne smrti, a to je disanje spavača, jer između uzdisaja i izdisaja postoji trenutak u kojem se ona ponovno rađa, trenutak malen i ugniježđen poput one rupice među ključnim kostima žene… Ostale smrti nisu joj toliko drage, a beskonačan je broj načina na koje tišina može umrijeti. Može izgorjeti dok ogrjev gori, može ishlapiti dok mačka pije mlijeko i može je netko zajedno s biljkom ubrati…! Je li itko ikada pobrojao sve zvukove na svijetu i sve one melodije koje upravo nastaju a koje za tišinu predstavljaju neku vrst čistilišta? Niti je u raju niti na zemlji i glazba je trenutak u kojem se tišina razumije s čovjekom, trenutak kad je Tišina poput osobe, a čovjek poput Tišine. Oni su srodni, njih dvoje jesu srodni, nema mnogo pojava ni bića na svijetu koja mogu nestati na toliko raznolikih načina kao čovjek i tišina. Voda samo hlapi, vatru se može ugasiti na nekoliko načina, životinje nikad ne počine samoubojstvo. Biljke umiru skoro pa u tišini, kao što su živjele u tišini; zato ih tišina voli, žive i prirodne u njoj. Ostala se živa bića uvijek moraju susprezati da ne proizvedu zvuk kako bi napokon mogla čuti svoje uši kako pričaju zujanjem. Stoga tišina mnogo više voli automobile pune snažnih mašina od slabašnih ljudi koji stalno nešto šuškaju u njoj. Automobil u njoj protutnji poput meteora i razreže je napola, a ljudi je mrcvare dok otvaraju prozore i vrata i dok im cipele odzvanjaju tvrdim ulicama. Tišina je doista prokleta, jer čim poželi nekoga, ona više ne želi nekoga, jer čim se poželi izraziti, ona nestaje. Stoga se ona vrlo često, ponovno srodna čovjeku, zajedno s njim nastanjuje na još jednom mjestu na svijetu. Zajedno s njim ona parazitira u majčinoj utrobi i tamo se u tišini bez prozora – doista smiju njih dvoje, dok na sivoj, pješčanoj obali niču beskrajni, bešumni potplati ljudskih stopala.