More i zaustavljene priče | Neva Lukić

SWISSCUBE

Otkad zna za sebe Jean Yvesu je pogled, češće no drugima, uperen u nebo. Djetinjstvo pamti po beskrajnim oblacima, i po dječjoj krici koja se čula izdaleka. Ležao bi sam na travi, licem uronjenim u oblake, prepuštajući se svijetu mašte. Pokušavao je ugledati svijet koji je poznavao, travu na kojoj je ležao, u bijelim oblicima oblaka, stvarajući tako novi svemir prema vlastitom scenariju. Oblaci iznad njega doista su postojali, no unutar toga postojanja, za razliku od svake druge pojave ili stvari na svijetu, davali su mu meku slobodu da u njima pronađe nešto svoje. Kao da su bili stvoreni baš za to, za poticanje ljudi na stvaranje. Sviđali su mu se… kombinacija stvarnosti i mašte, opipljivog i neopipljivog, prokleta granica svjetova, stoga sasvim neuhvatljiva. Dokazivali su istinu o tome kako su svjetovi trenutni i prolazni pa ih ne stigneš ni izgraditi ni promisliti, a kad ono – već prođu. Taman bi ugledao automobil ili čudovište s dugačkom surlom umjesto ruke, a automobil bi već postao stolica iz koje se puši dim, a čudovište bi se samo rasplinulo. Ni jednom nije uspio biti dovoljno brz te osmisliti infrastrukturu jednoga čitavog „oblakovskog“ svijeta. Čudovište nikada nije sjelo na uspuhanu stolicu, automobil se nikada nije provozao kristalno plavim nebom i veselo zatrubio… Nesvjesno je naučio kako svijet ne postoji kao cjelina i kako svaki njegov malen dio za njega predstavlja odvojeni element. Bio je zahvalan kad bi imao sreće i promatrao ga onako prodorno, uhvatio ga makar na trenutak. Vrijedni bi trenuci za njega tad dobili oblik oblaka, tek oblaka, i uvijek se toga kasnije sjećao. Kad bi osjećao, uvijek bi mu se pred očima pojavila slika oblaka koji ne pokušava biti ništa doli oblak, koji želi otići i nestati, iako ljudi u njemu pokušavaju ugledati nešto drugo, nešto niže, bliže njihovom zemaljskom svijetu.

To je značilo da nije želio niti mogao pretjerivati u trenucima u kojima je osjećao, kititi ih žigovima i zavjetima. Riječi su mu lunjale glavom baš poput oblaka, a kad ih je trebalo izreći, samo bi ishlapile. Kao da ih je progutao sam vrag! Za njega one nisu bile namijenjene izricanju jer ih gotovo nije bio svjestan. Uživao je u njima u nekom polusnu prije nego što bi uopće shvatio da bi neke od njih možda ipak trebalo nekome uputiti. Nadao se, duboko u sebi, da možda ipak ostaju pohranjene na nevidljivom tvrdom disku unutar njegova mozga      i da će ih jednom pronaći pa makar i za dvadeset godina te svakome od dragih mu ljudi reći ono što je trebao, prkoseći pojmovima sadašnjosti i budućnosti, prostora i vremena. Dotad, do trenutka u kojem će njegova duša možda izbaciti podatke, odlučio se posvetiti voljenoj tehnologiji te osim s oblacima, komunicirati i sa satelitima, a potencijalno i svemircima.

No, sigurne se putanje ponekad izjalove, pogođene nepredviđenim životnim zbivanjima… Jedan od njegovih prvih projekata bio je „cubesat“ SwissCube, poslan u svemir dvadeset i trećega rujna, godine dvije tisuće i devete, izravno iz Indije… Dana 18. 2. 2011., kad je SwissCube prvi put slikao tamu svemira, nas troje smo, pak, prvi put zajedno izašli van. Nas troje, time mislim – Jean Yves, Anastasia i ja. Ja sam bio Jean Yvesov cimer otprilike godinu dana, a Anastasia je bila cura koja je tek nešto prije toga sletjela na Zapad. Upoznali smo je kad se javila na naš oglas kojim smo iznajmljivali mali sobičak, zvan „sanduk“, u našemu stanu. Na kraju je odustala od sobice, no nas troje smo ipak zajedno izašli van. Bila je to posebna večer jer sve su umjetničke galerije u gradu radile do kasno u noć. Sjećam se, Anastasia je bila uzbuđena jer ovdje, u ovom za nju novome svijetu, nije mogla sresti nikoga koga poznaje. Nisam ništa rekao, ali pomislio sam kako će kasnije vjerojatno promijeniti mišljenje, kasnije će joj nedostajati bliskost ljudi i priviđat će joj se poznata lica u licima neznanaca. Dok sam promatrao njezino lice, sretno i zajapureno zbog svega novoga, ona mene uopće nije primjećivala, zalijepila se za Jean Yvesa i za njegov satelit. Svojim joj je šturim rječnikom Jean Yves objasnio kako je SwissCube danas prvi put fotografirao svemir. Iako nije znala ama baš ništa o satelitima, oduševila ju je činjenica što je neki maleni satelit, udaljen od Zemlje oko sedamsto kilometara, velik tek 10 x 10 x 10 cm, baš na današnji dan poslikao cijeli svemir, iako je cilj bio snimiti tek jedan njegov lepršav element, poimence polarnu svjetlost. Naime, ta prva fotografija SwissCubea bila je gotovo potpuno crna, s tek malo termičke buke u sebi. „Svemir kao jedinstvo. Uvijek iznova Crni kvadrat na crnoj pozadini…“, rekla je Anastasia gledajući u nebo, sigurno ga osjećajući potpuno cjelovitim. Uvjeren sam kako se baš u tom trenutku Jean Yves zaljubio u nju, no nije ništa rekao, već je, baš kao u djetinjstvu, samo uperio nos u nebo. Tako su njih dvoje, nesvjesni međusobne usklađenosti, u tišini gledali prema gore.

Nakon toga izlaska, ništa se među njima nije zbilo, a Anastasia i ja počeli smo se družiti kao prijatelji. Ne samo zbog toga, već i zbog Anastasijine strasti prema njegovu satelitu, Jean Yves još više se povukao u sebe. Kao da su njegovi snažni osjećaji utopili mogućnost bilo kakve rečenice. Čitave je dane radio ili promatrao nebo narančaste boje što je bila posljedica zračenja brojnih staklenika ove zemlje. Ja bih mu povremeno donio vijesti o Anastasiji, pričao bih mu o tome kako se razvija njezin život i kako se snalazi, na što bi se on tek lagano osmjehnuo i to je bilo sve. Jednom sam čak Anastasiju doveo k nama na večeru. Toga dana bila je malo pripita i nosila je kratak kaputić od umjetnoga, tirkiznog krzna koji nije željela skinuti iako je u stanu bilo toplo. Dok smo se nečemu smijali, otvorila su se ulazna vrata i u sobu je ušao Jean Yves. Nikad neću zaboraviti njegov pogled kad ju je ugledao. Ni traga ljubomori što sam je doveo doma ja, a ne on, ni traga ljutnji, već samo smirenost i plemenitost lica. U tom sam trenutku shvatio koliko je moj prijatelj zapravo jak i postojan čovjek. Nekako, bez riječi i dodira, njegov pogled je sa sigurnošću govorio kako Anastasia svojim bićem pripada njemu. Ona je u tom trenutku šutnje, kao da je se nimalo ne tiče ono što se oko nje zbiva, neusiljeno uspjela priupitati tek: „A kako je SwissCube, Jean Yves?“ Širokim osmijehom, kakav sam prvi put vidio na njegovu licu, na to je pitanje samo nespretno kimnuo i potom se ispričao jer mora raditi. Anastasia je na to ostala prilično zbunjena, nestala je sva neusiljenost iz njenih pokreta i do kraja večeri bila je šutljiva, što je izgledalo još tragičnije u kontrastu s njenim veselim, tirkiznim kaputićem. Ja sam, pak, istovremeno bio ljutit, ali i nadahnut tim dvama bićima pokraj sebe i donio odluku kako više nema smisla tako često nazivati Anastasiju.

Nisam joj se javljao neko vrijeme. Dani su prolazili jednako kao i prije nego što se pojavila u našim životima, jednolično i bez živosti mladosti. U mom životu radilo se, pilo i razgovaralo, no sve kao da je moglo proći pokraj mene, bez i najmanje želje da nešto zadržim, bilo osobu, događaj ili priču. Pretpostavljam kako se takav život naziva kolotečinom i kako je to normalna pojava, ali meni se nimalo nije sviđala. Osjećao sam se poput zombija koji život gleda kroz staklo i ne može ga dotaknuti. Jean Yves, kako mu i priliči, sigurno je čeznuo za oblacima, lelujavima, Zemlji bliskima. Platonski zaljubljen, bio je u stanju dovoljno svjetovnom i proljetnom baš za promatranje nebeskih, bijelih oblika… Na sreću, nije prošlo mnogo vremena i Anastasia se odlučila javiti. Bila je duboko uznemirena, istovremeno u stanju uzbuđenosti i straha, kakvo je prikladno baš za razmišljanje o satelitima. Opsjedalo ju je ono duboko, očima nevidljivo, prazno i crno. Opsjedao ju je i Jean Yves, rekla mi je da više ne može ovako. Iscrpljena od neispoljene strasti i mršava, zaplakala je na mojem ramenu, a meni je srce zaigralo, kao da je riječ o filmskoj ljubavnoj priči. Uopće se nisam stigao rastužiti nad svojom sudbinom, već sam se sa slašću poistovjetio s likovima. Čim sam stigao kući, rekao sam tom čudaku da je pozove van i žustro zalupio vratima svoje sobe. Za pravo čudo, nije ni dan prošao, a Jean Yves se pohvalio kako je to doista i učinio. Poslušao je moj savjet i pozvao Anastasiju van – u kontrolnu sobu! Onu istu u kojoj se vodila komunikacija sa SwissCubeom koji je postojano kružio oko Zemlje. Nikad mi ni jedno od njih nije ispričalo kako je izgledao taj spoj, no ja sam uživao misleći o dvoje neobičnih ljudi u kontrolnoj sobi. Kao da smo vodili neku izvanzemaljsku, platonsku ljubav u troje; bili smo poput zviježđa jer u zviježđu dvije zvijezde ne moraju znati za treću. Ona se tek naslućuje izdaleka.

Dogodilo se to ovako… Jean Yves je dovezao Anastasiju do zgrade u kojoj se nalazio njegov ured. Bilo je kasno poslijepodne i puhao je nesnošljiv vjetar protiv kojega nikakva kapa nije pomagala. Zastave su kuckale pod snažnim naletima strujanja zraka. Anastasia se oduševila zgradom jer nikad nije vidjela zgradu s tako velikom satelitskom antenom na krovu. Nekako ju je više podsjećala na laboratorij profesora Baltazara nego na prostor u kojemu se vrte novci i u kojemu bi trebali raditi „odrasli“ ljudi. Također, bila je to jedina zgrada izgrađena u pustoši ravnice i nebo je nad njom bilo beskrajno, savršeno za promatranje oblaka. Činilo se kao da se oblaci slijevaju u tu oblu satelitsku antenu, kao da blisko, zemaljsko nebo želi dodirnuti ono daleko i nedostižno… Nakon što je Jean Yves na trenutak pogled uperio u nebo, da potvrdi kako je ono još ovdje, ušli su u predvorje popločeno sjajnim tamno-plavim pločama na kojima kao da su bile duboko utisnute sitne zvijezde. Toga dana nije bilo nikoga na recepciji jer je bila subota. Ubrzanim korakom uspeli su se do drugoga kata i potom je Jean Yves otvorio vrata kontrolne sobe. „Ovdje ćemo komunicirati… Sa Satelitom…“, mucao je sebi u bradu. Anastasia je pomislila kako kontrolna soba nije ništa posebno. Nije bila nalik inovativnom laboratoriju nekog ludog znanstvenika, već je bila tek malo bolje opremljen ured s računalima. Bila je pomalo razočarana, no još se radovala satelitovom glasu iz svemira. Postojale su tri zemaljske postaje koje su mogle komunicirati sa SwissCubeom, a jedna od njih je ova ovdje. Satelit će se nalaziti iznad njih od 18:06:27 do 18:09:50. Imaju samo tri minute za razgovor s njim, inače ode Swissy do sljedećeg prolaska koji će se iznad njihove postaje dogoditi u 22:58:14! Jean Yves joj je vjerojatno poželio reći svoju teoriju kako su sve stvari trenutne i kako cjelina ne postoji, želio joj je otvoriti cijelo svoje srce, no nešto ga je kočilo, nešto neopisivo što ga koči cijeli život. Počeo je petljati prstima, nervozno je počeo pritiskati različite tipke na različitim računalima kako bi bili spremni za prolazak satelita. U međuvremenu, Anastasia je kroz ekran računala zurila u ogromnu antenu na krovu. Podsjećala ju je na leteći tanjur, no u njemu nije bilo uhvaćenih svemiraca niti ičega što bi Anastasijino oko moglo vidjeti. Bila je nekako tužna ta antena, tako prazna i razjapljena u nebo, kao da čeka Godota koji nikad neće doći. Odnekud su joj u misli navrle riječi melodije koju je znala iz prošlog života: Loneliness of the world. Loneliness wherever you look. Fragments floating in the emptiness. The elements in the kitchen. Cupboards, cups and plates. The faint voice of the nightingale singing in the dusk of the night… Iz misli je prene Jean Yvesov uzbuđeni glas, tona koji dosad nije poznavala: „Evo ga, stiže, sad će biti iznad nas! Nadam se da ćemo uspjeti uspostaviti komunikaciju!“ Uskoro je Anastasia čula: „BIP, BIP, BIP…“

I ponovno: „BIP, BIP, BIP…“ SwissCube im se obraćao i obavještavao ih da su njegova matična ploča, njegove baterije i solarne ploče žive i zdrave. Jean Yvesove oči žarile su se. Anastasia je maštala o malenom objektu u svemiru, stvorenom ljudskim rukama, kojemu treba točno 98,5 minuta da se okrene oko Zemlje po svojoj orbiti. Siguran sam da je u tom trenutku odlučila živjeti u skladu s dva Zemljina satelita: s Mjesecom i sa SwissCubeom… U sljedećem trenutku ponovno je čula „BIP, BIP, BIP“, no sve slabije i slabije dok potpuno nije ishlapilo i dok ovdje na Zemlji sve opet nije bilo kao prije. Satelit kao da je nestao u odvodu svemira… No, u te tri minute, tri tako dragocjene minute, kao da su bili ujedinjeni njih dvoje, a čak nekako i ja s njima…

„To je bilo to…“, kratko je rekao Jean Yves i potom su polagano izašli iz zgrade. Na pustopoljini koja se prostirala pred njima neka je djevojka jahala konja i Anastasia bi se bila oduševila tim prizorom, djevojkom na konju ispred velike satelitske antene na zgradi, da nije bila ljuta na Jean Yvesa. „To je bilo to“, ponavljala je njegove riječi u glavi osjećajući kao da ju je upravo fizički i mentalno iskoristio. Kad ju je dovezao kući, samo je zalupila vratima automobila, a on je, pak, još snažnije zalupio vratima svoje sobe kad je stigao našoj kući. Po tome sam shvatio da se ponovno ništa nije dogodilo među njima, odnosno da se dogodilo sve.

Anastasiu sam vidio još samo jednom. Obavijestila me da odlazi jer otkad je SwissCube ušao u njezin život, ni ona više ne može ostati na jednom mjestu. Osjeća kako mora otići i kako njezin život nema svrhu biti u jednoj točki na Zemlji, već su mu namijenjene staze. Činilo joj se da je jedina prava istina, ono kakav život doista jest, taj crni satelit, sam u crnom svemiru. „Svi mi smo tek masa izgubljenih satelita čije su putanje unaprijed određene…“, bilo je posljednje što mi je rekla prije no što će izaći iz kafića.

Jean Yves, pak, nastavio je po svome, barem dok se i naši putovi nisu razišli. Čekao je taj dan kad će ljudima, nakon dvadeset godina, moći reći svoje misli i osjećaje. U jednom od naših šturih razgovora ispričao mi je kako mu se Anastasia ponekad javi iz udaljenih područja Zemaljske kugle i pita jedino kako je Swiss Cube, nikada kako smo on ili ja. On joj obično, jednom riječju, odgovori da je SwissCube dobro. Samo jednom joj je teška srca morao odgovoriti da je SwissCube zamalo umro. Morali su ga „restartati“, no na sreću Sunce je uskoro napunilo njegove dvije baterije, tako da je ponovno oživio i još živi.