More i zaustavljene priče | Neva Lukić

LJUBAVNICI, PTICE

Kad se sjetim, kad mu je lice bilo među mojim nogama, lice puno crne kose, lice detaljno kao dlaka kose, produhovljeno lice koje bi moglo krstiti ljude u rijeci Jordan; lice koje voli ženskost, a ponekad je to dovoljno da nastane jedna cijela mala Zemlja. Neovisna. Samozadovoljna. Kad se sjetim, osjetim se stvarnom. I sjetim se kako su ptice letjele pod prozorom prizemlja i let im je bio ugodan, ne samo očima, već i tijelu, let im je bio kao da ih netko sigurnom rukom povlači za nevidljive konce visoko u zrak i potom ih ponovno vraća Zemlji, ali nikada sasvim do tla. One ima da se zaustave na nestalnim krošnjama, daleko od zemaljskog kraja. I letjele su baš tako taj dan i zato me i sljedeći dani podsjećaju na njega, jer te ptice uvijek tako lete, a potom jednostavno nestanu, kao da su nestale u tišini sobe tišinu učinivši zvučnom. On je spavao dok sam ja promatrala ptice i mislila o tome kako su bicikli i ljudi bliski kad idu istom brzinom. Ptičji let me ispunjavao; mislim da ljudi vole kad je zrak ispunjen nečim što će uskoro nestati. Snijeg će ishlapiti, ptice će odletjeti, latice će zamirisati i uvenuti. Ljudi vole kad nebo hrani prazninu zraka. Vole da im je toplo, da su ispunjeni, kao ja u krevetu, s tijelom do sebe čije detalje sramim se pogledati jer mi je još nepoznato, a možda mi nikada neće postati poznato. Bojim se suočiti s detaljima, bježim od njih, kao ptice od ljudi. Pogled mi neprestano nekamo leti. Samo se vrti u krug, zapravo ne ide nikamo. Nezreo i besciljan poput kokoši čija krila uvijek ponovno padnu na Zemlju. No, bilo je tako lijepo šutjeti u tome krevetu, no ja sam ipak počela govoriti, nešto o tome kako njegovo tijelo tišinom upija svijet oko sebe, kao morska spužva vodu, ja sam zamislila da njegovo tijelo sve pretvara u vodu, jer mi se tako sviđalo što je šutio, a kad je govorio, govorio je francuski. Ja ne govorim francuski, no ipak sam počela govoriti jer nisam s Dalekog istoka, ne znam šutjeti vječno. Život je tako kratak. Već je gotov. Još malo! Pogledaj! Život je samo ovo popodne. Mala djeca umiru u ovom životu. Čini mi se da će Zemlja eksplodirati. Pa sam ga vratila među noge, lice puno čvrste kose, lice detaljno kao zavojita dlaka na njegovoj ruci, produhovljeno lice koje voli ženskost, a ponekad je to dovoljno da nastane cijela jedna mala Zemlja. Zdrava. Neuništiva. On drvo. Ja Zemljovoda… ali ipak sam mu rekla da stavi zaštitu. Vidiš, mene guma ipak štiti, a Zemlju zagađuje… On drvo na koje tek na tren slijeću bijele ptice. Ljubavnici, ptice. U ptice, uroniti u njihov let, posuditi sjene njihovih krila koja glavinjaju po zidovima sobe i nestati.

* * *

Sunita (Soo-nee-tah) ne zna pisati hindski, iako govori tri jezika. Suniti je samo topao majčin dah prenio jezik njenih predaka. Svoj jezik ona nikada ne viđa na papiru jer ne živi u Indiji, nikada nije bila u Indiji. Kao što u njezinoj državi Surinamu ne pada snijeg, tako se ni njezina slova nikada nisu zalijepila na papir. Bilo bi joj gotovo čudesno nešto napisati ili pročitati, baš kao da u Surinamu bude minus dvadeset. Sunita zna samo latinicu. Majčin je jezik u tijelu i ne zna za papire. Uostalom, oni ionako lete, baš kao jezik, baš kao ptice, iako djeluju postojanije. Sunita želi bebu da s njom može pričati hindski, bebu umjesto papira, papiri su dosadni nijemi materijali. Papiri su i poput vilenjaka, poput bijelih duhova s drugoga svijeta. Ali, ne za Sunitu. Njoj su papiri samo računi, poslovi koje treba riješiti i koji se poslije cijepaju.

Beba će kiši reći „paanee barasna“, a potom je pozdraviti s „Ram Ram“. Sunita će ovoj hladnoj zemlji pokloniti suvenir iz Surinama. Imam osjećaj da će roditi bebu punu boja, šarenu poput papige koju je zatvorila u krletku u kupaonici. Ptica stalno skriči, nezadovoljna svojom pretvorbom u živu skulpturu. Ponekad je puštaju van da malo proleti po stanu i tad se nad nju nadviju tamne sjene ptica iz bijeloga svijeta. Bezbojne, bezvoljne, a papiga, iako zatvorena, i dalje pršti zelenom i crvenom kao da je stigla iz daleke galaksije da zagrije grad! Ali, ne može ništa iz ove krletke, ne može ništa dok joj je bijeli strop granica neba. Pustite papigu van da boji letom i krilima…! Dajte je bijelim pticama…! No daju je tek mojem ramenu dok ja strahujem od njenoga malenoga, preciznoga kljuna (kao da igra pikado zaustavit će mi leteći pogled) ili od toga da će mi se zapetljati u kosu. Suniti je bila uletjela u kosu baš na onaj dan pun ptičjeg leta, na koji su me podsjećali svi naredni dani puni leta. Došla sam kući i Suniti se let bio zaglavio u kosi! Djelovale su nemoćno, i ptica i Sunita, dva bespomoćna zemaljska bića čija bliskost uzrokuje kaos. Tada mi je Sunita kroz smijeh rekla da Kishan, njezin – „This boy, not good“ i papigu zove Sunita. Sunita i Sunita, dva malena zemaljska bića. Prije su imali više ptica, u drugim kavezima u kući i sve su se zvale Sunita. Sve su Kishana kvocale u mozak, baš kao Sunita. Sunita nema kričav glas, već dubok i veseo, glas kao kad iz užeta na sve strane neuredno viri špaga. I tamnu kožu, no više nalikuje nekom dalekom potomku Inka. Sunita je također, baš kao i Sunite, nekoliko godina živjela u krletci. Kad je stigla u ovu hladnu zemlju, o njoj se brinuo „Old man“ koji joj je dozvoljavao da ide jedino do posla i natrag. To je starac čije su bile druge krletke koje bi mu Kishan i Sunita ponekad pričuvali. On ima bar dvadeset krletki punih ptica u svojoj kući i nevjerojatno da je i Sunita, ptica najsrdačnijeg osmijeha, također bila ondje. Nevjerojatno da je starac ptice iz svoje zemlje zatvorio u krletke, kako bi ga podsjećale na domovinu. Kako ga one u takvom stanju uopće mogu podsjećati na njegovu zemlju u kojoj se gnijezde slobodne u bambusima koji svi cvjetaju i umiru u isto vrijeme? Ili je njegova zemlja, bez obzira na slobodu papiga, zapravo sasvim neslobodna, kad je mora ponijeti sa sobom u kavezima u hladnu zemlju koju ni nakon trideset godina ne voli, hladnu zemlju u kojoj su jedino bijele ptice slobodne…? On je također jedna od Sunita, oni su svi ovdje došli u kavezima i ostali u kavezima, jer moraju jesti. Ovdje su kavezi malo širi, to čovjeka može prevariti. Daleko seže prostor slobode kretanja… Ptica sama zarađuje za sjemenke. Tako je i Sunita, godinama, donosila sjemenke sebi i starčevim pticama. Kad je poželjela ići u kino, starac bi joj rekao na hindskom jeziku, no ja Sunitu poznajem na engleskom, rekao bi joj: „Not go out. Out dangerous. You want to go to cinema? Here’s the cinema!“ Otišao bi u dućan i nabavio najveću moguću televiziju i najbolji mogući film i kokice i dao Suniti da gleda film okružena ptičjim krikovima. Isto tako, kad bi poželjela ići u restoran jesti indonezijsku hranu, starac bi odmah otrčao van i donio joj sva moguća kulinarska čudesa…! Kad bi se vratio, rekao bi joj na hindskom jeziku koji ni on ne zna čitati ni pisati, a ja Sunitu poznajem na njezinom lošem engleskom jeziku, rekao bi: „Not go out. Out dangerous. Want to eat? Here eat!“. I tako je činio za svaku stvar koju je poželjela Sunita, princeza u zlatnome kavezu. Starac je činio sve kako ne bi završila u nepoznatim bijelim posteljama, u mrkloj noći koja nestrpljivo čeka rođenje leta bijelih ptica. Sunita, ime u prijevodu znači „dobro odgojena“. Zato je Sunita sklopila dogovor s Kishanom, petnaest godina mlađim od sebe. Ona je njegov skrbnik u ovoj hladnoj zemlji, a on će njoj napraviti bebu. Jer, „men not good“, „this boy-not good!“ Zato Sunita želi samo bebu bez muškarca. Kad je imala dvadeset godina, majka joj je izabrala muža koji ju je varao i cijeloj njegovoj obitelji je morala kuhati pa je odlučila: „This not for me“ i otišla u hladnu zemlju kako bi postala medicinska sestra. Frajerica Sunita, sada ima i svoj stan i svoj auto, jedino joj još nedostaje dijete koje je dogovorila s Kishanom. Ljubavnici, čudne ptice što spavaju zajedno dok papiga skviči iz kupaonice.