More i zaustavljene priče | Neva Lukić

ČOVJEČINA

Na vrhu debelih zidova bliskih oblacima, u visokom zdanju bez krova, živio je čovjek. Dno svoje zgrade nije uspijevao vidjeti golim okom; u daljini, poput daleke svjetlosti, nazirao se tek njezin namještaj. Točkice što su se vrzmale oko namještaja možda su bile neka živa bića, bića slična njemu, no u to nije mogao biti siguran. Oko njega nikad nije bilo nikoga… Je li se samo probudio iz sna, ili se tek rodio, nije mogao reći, ali vrijeme iščekivanja počelo je teći… Svakim novim satom težina u njegovu želucu dobivala je na kilama simultano s mislima… Nekim je čudom, iako nije imao majku, umio oblikovati misli na materinjem jeziku, tako da je osjetio veliku potrebu izjadati se nečijim usnama… Pokušao je s pticama, no one su samo graktale iz gnijezda koja su snijele na bridovima te je od njihova glasanja postajao sve više nijemim… Svako toliko do kraja bi začepio usta ukradenim jajem, pribojavajući se oštrih ptičjih kljunova. U nekim se trenucima očaja čak pokušavao uvjeriti da im pripada, jer koju bi drugu ulogu igrao u ovoj priči?! Prstima bi tad dodirnuo svoj meki nos ili bi ruke pokušao rasprostrijeti u krila i sva bi nada u trenu ishlapila. Slegnuo bi ramenima i čeznutljivo počeo promatrati ta slobodna bića kako u zraku oblikuju jato, mrežastu kupolu neba. Začepio bi usta i nekim zalutalim kukcem, zbunjeno ga progutavši. Njegov se pejzaž sastojao od krošanja oblaka, njegovi najbolji prijatelji, koji ga nikad nisu stisnuli u zagrljaj, bile su ptice! One su se gnijezdile, a on je spavao stojeći, poput prave pravcate ptice…! Instinktivno je čeznuo za nebrojenim koracima, ne bi li oni trebali biti njegov prirođen način izričaja? Tako su mu, barem, došaptavale njegove misli.

Potaknut mješavinom nepodnošljivih osjećaja, počeo je sam sebe dodirivati. Usnama je ljubio svoje ruke, noge, prste, dodirom im šapćući jade. Imao je osjećaj, budući da je bio jedini čovjek u svojem okruženju, da se „istinski on“ nalazi ondje kamo mu oko ne može doprijeti, a to je mjesto, dakako, bila glava. Jedino je nju osjećao kao svoju, a sve ono što ju je okruživalo, što je mogao vidjeti, za njega je posjedovalo vlastitu individualnost. Ljubeći svoju ruku, osjećao se kao da ljubi nekoga drugoga, a ponekad bi i popričao s njom zaboravljajući na cvrkutanje ptica. Na njegove riječi ona bi samo nijemo uzdahnula prstima, dok joj jednoga dana na završecima nisu počele visjeti čvrste, prozirne niti sline. Tvrde poput kristala, dugačke poput crijeva, savitljive poput prstiju. Bio je to trenutak kad je čovjek počeo graditi konstrukciju koju je odnekud poznavao pod imenom „paučina“, nadjenuvši joj novo ime „čovječina“. Samoga sebe nije prozvao paukom, ako je u nešto vjerovao, bilo je to kako ne pripada obitelji člankonožaca.

Prestrašen, stajao je na gradskoj litici razrogačenim očima zureći u zrak, kao da je ugledao neko zlo, nadnaravno biće. Nadvio se nad ništavilo zamišljajući svoje prve korake. Praznina je zastrašivala više od svega drugoga, od nje je najbrže gruvalo srce. Lupanje srca zbog ljubavi mačji je kašalj u usporedbi s tom adrenalinskom injekcijom… Poljubio je ruke čvrsto, kao da ih vidi posljednji put i prva dugačka linija svile zalijepila se za nasuprotan zid osmerostrane zgrade, nastavljajući se na liniju života njegova dlana. Znao je da mora prehodati nit kako bi mogao nastaviti graditi. Kad je ugledao tu jedva vidljivu liniju, koja kao da je bila sam zrak u drugačijem agregatnom stanju, lice mu se sasvim uozbiljilo. Hodač na žici prohoda na zemlji, a on će prve korake učiniti pod nebom. Hodač na žici može izgubiti život, a on ga može jedino dobiti. On nije hodač na žici. Čovjek je hrabro ispružio nogu, ruke raširivši poput krila. Nakon dva koraka nit se zalelujala i ostao je stajati u zraku na rukama. Stjecajem sretnih okolnosti, nit je bila skliska tako da je već nakon nekoliko trenutaka površinom cijeloga tijela kliznuo na suprotnu stranu. Znojan, sjeo je na zid napuštajući lelujajući položaj. Nije doduše uspio prohodati, tek je brzinski otpuzao, ali za početak bio je zadovoljan. Odlučio je i ostale niti prijeći na taj način. Pun radosti življenja, ovaj je put strastveno poljubio svoju zlatnu ruku. Sočnost se još neko vrijeme zadržala u njegovim ustima. Zrakom se svom snagom istegla još jedna napeta struna, bljeskajući se poput dugačke kapi kiše. U daljini trag joj se gubio u kratkom tunelu oblaka. Zakoračio je još hrabrije nego prvi put, pa što, njegove su strune samo varijacije na temu katova! Ako ljudi vjeruju betonu koji im je netko drugi podmetnuo pod noge (tu činjenicu su mu također došapnule misli), zašto on ne bi vjerovao svojoj vlastitoj svili osjetljivoj na njegov dodir, a ne na potrese nametnute od stranih sila? Čvrsto je odlučio prošetati svojim novim napetim staništem. Smiren i priseban, uspio je učiniti nekoliko koraka kao da hoda po nikad ne dodirnutoj zemlji. Oblici su bili previše udaljeni da ih vidi pod sobom. Osjetio se poput velike ptice grabežljivice koja se krilima nakostriješila nad opstojanjem svega. Vladao je, jer sad bio je lakši od te strune, svojim postojanjem najsrodniji oblaku. Nakon otprilike četiri koraka, na trenutak obuzeo ga je iznenadan strah, tako da se struna počela izvijati slijeva nadesno, ali se naposljetku ipak ponovno otkliznuo, ovaj put u visećem položaju. Zaspao je na debelim zidovima ugrijanim suncem, duboko vjerujući u budućnost.

Narednih dana ponavljao je postupak i uskoro su se linije pretvorile u mrežu još uvijek previše zasićenu prazninama. Puzeći, položaj koji je uskoro savladao, počeo ju je nadograđivati. Marljivo je rasla iz dana u dan iz osamljenosti poljubaca… U jednom su se smjeru iz centra čovječine radijalno širile pravilne niti i ta je mreža mogla podsjetiti na okrugle mreže koje rade neke vrste paukova. Čovjeku je to nehotice uspjelo, ni sam nije mogao dokučiti kako. Druga je strana bila prošarana mrežom svakojakih linija koje nisu tvorile nikakav oblik. Doslovno su, a ne metaforički, predstavljale pute njegova života, nastavljajući se točno na linije života, srca, glave, zdravlja, sreće njegovih dlanova. Ovaj čovjek, naime, nije ni imao ništa drugo. Simbolika je u njegovu slučaju postala stvarnost, a stvarnost se simbolički odvijala negdje drugdje… U toj zamršenosti linija barem se napokon mogao odmoriti od ptica i poljubaca u svojem neobičnom ljubavnom gnijezdu! Ako je vjerovati hiromantiji – živjet će najmanje petsto godina, tako da se može opustiti…

Naravno, još je nevješto klizio po čovječini osjećajući kako ga ona nitima tankoćutno prima u sebe. Nesiguran u njihovu čvrstoću, plaho se lijepio za njih, ne znajući ni sam strahuje li više za svoj ili njezin život. Nije se još usudio prepustiti nepoznatom, vlastitim prstima satkanom djelu. Sa strahopoštovanjem promatrao je istovremeno plošnu i oblu, snažnu i krhku ljepotu. Bila je nešto novo i zanimljivo, napokon opipljiv smisao njegova života. Reklo bi se, od riječi do riječi: „Sve mu je kutove kuće držala!“ Tapkao je nesigurnim putovima, ne odvažujući se osloniti na vlastite noge. Činilo mu se da će je koracima uništiti, a da će njezine praznine njega odvesti u propast. Pribojavao se i nevremena, siguran da će je pljuskovi i vjetrovi razoriti. Širom otvorenih očiju očekivao je prvi vjetar… No, kad je napokon stigao, ništa se loše nije dogodilo, čovječina se samo zaoblila i još ga čvršće primila u sebe! Veselo je obavijestio svoju ruku da je sve ipak dobro završilo.

Dani su prolazili, ptice su ispuštale krikove, a čovjek se svakim novim trenutkom sve sigurnije kretao po čovječini. Svako bi jutro, fućkajući u zboru s pticama (sad mu je godio njihov cvrkut) prazninu zraka ispunio još barem jednom niti života. Kao da je on, a ne slikar Apel bio taj koji je izrekao rečenicu: „Nulla dies sine linea.“ Postajao je sve vještijim graditeljem, puzao kao veliki svojom konstrukcijom.

Shvatio je da su male mogućnosti njena uništenja, tako da se napokon kao čovjek mogao izvaliti u svoju postelju! Pozdravio se s pticom stajaćicom u sebi. Krevet mu je doduše bio rupičast, udovi su mu stalno ispadali u eter… no pokušavao je uživati u lakoći toga postojanja jer mu je ipak bilo mnogo udobnije nego nekad…

Spavanje na žici nije želio vježbati, to bi značilo spavati u grču, dopustiti vlastitom krevetu da njime vlada! Ne, ne, ne. Bolje je bilo udove poslati van da se igraju. Jer, kao što smo već spomenuli, on ih nije doživljavao kao vlastiti dio, ne samo zbog toga što je uvelike primjećivao njihovu raznolikost, nego stoga što su se vječno distancirali od njega. Kako bilo, ipak se nezgrapno gnijezdio u linijama svojega života.

Udomio se čovjek napokon u čovječinu i život je postao lakšim.

Čovječina je, uz to, postala višestruko funkcionalnom. Svakojake već ispečene, narezane životinje počele su s neba padati u mrežu njegova života. Nikada do tada on nije vidio te životinje, a nažalost ni sad nije mogao znati kako izgledaju dok dišu jer se ispečene međusobno nisu previše razlikovale. Primjećivao je jedino razlike u okusu kokoši, svinja, srna, teladi, goveda… Ribe bi se ponekad također umrežile i tada je bio nadasve sretan jer su jedine bile u jednom dijelu, i mrtve nalikovale su sebi kakve su nekad bile. Njihovo meso bilo je najbljutavije, ali riblji su dani bili njegovi najbolji dani. Sjedeći na prozračnim pločicama svoje kuhinje, s tekom jeo bi ribu. Nije mogao dočekati da stigne do srži bliskosti kosti i razdvoji je od mesa. Naročito je volio i riblju kost, podsjećala ga je na okamenjeno pero, odnosno okamenjen let. Na ljubav, slobodu, na njegovu čovječinu… Nakon jela, ili u bilo koje drugo vrijeme, znalo se dogoditi da ga milosrdno opere tuš s neba u dubokoj kadi njegove kupaonice, kako bi se čist ponovno mogao prepustiti snovima.

Prestao je čovjek doživljavati izuzetnu gipkost svoje čovječine. Priviknuo se na njezine obline uobličene vjetrom. S vremenom, kad je majmunsko-paukovske sposobnosti napokon razvio do savršenstva, svako bi jutro počeo pomamno ljubiti svoje ruke, kako bi mogao satkati što više linija. Poslovica se udebljala, sad je slovila: „Nulla dies sine quinquae lineae!“ Dosadilo mu je vječno puzanje. Želio je imati mogućnost ležanja, hodanja, stajanja, sjedenja. Kostur kuće više mu nije dostajao, čeznuo je za ispunjenjem praznina. Budući da nije posjedovao cigle, usmjerio se na jedini građevni materijal koji mu je bio dostupan.

Život je tekao iz dana u dan, svakim jutrom postajući sve krućim. Lepršava se čovječina uskoro pretvorila u onu koju je znao pod imenom čahura, a sad ju je preimenovao u „čovjehura“. Narastao joj je krov, zaokružila ga je čitavoga, kao što zemaljska kugla obujmljuje kukca u utrobi zemlje. Toliko je očvrsnula da više nije bilo izgledno da joj na nekome mjestu pukne očica pa da je on mora krpati umornim poljupcima. Postala je gusta poput tapiserije i unutra je bilo sve manje zraka. Napokon se ponovno uspio osoviti na vlastite noge, a uz velik napor mogao je i sjesti! Mijenjajući položaje uživao je u vlastitoj tjelesnosti. No, čovjehura ga je sve više pritiskala, tako da su se njegovi udovi individualci uskoro sasvim sljubili uz njega. Bivao je kao „kompaktna ličnost“ unutar svoje ličinke! Takav, sanjario je o prazninama, tim prazninama kojih je nekad imao preko glave. Da mu je samo jedna rupa da se kroz nju baci u život!

U tom je trenutku čovjek shvatio da je neopipljivost mnogo krhkija od opipljivosti.

Naravno da je za sve okrivio prokletu čovječinu koja je oko njega isplela mrežu! Ali bilo je kasno za razmišljanja, sad kad se napokon mogao čvrsto držati za stjenke svoje trodimenzionalne čovjehure.

Ostao je stajati.

Nikad nije pao.

Taj čovjek doista nikada nije (pro)pao.

Najveću svoju želju, doslovno je „ispunio“: utjelovio se zauvijek.

Ptice su iznad njegove glave cvrkutale život vječni.